NE UZNEMIRUJ SE, DIJETE MOJE

ne uznemiruj se,
dijete moje,
i hodi blaga i pristupačna srca
kroza svoje dane

neka ti koraci budu bezazleni
i neka ti bude poznato
da ravni putovi
nisu najkraći putovi do mene

okusi svaki svoj korak
da bi me prepoznao u svakome dahu
i ne odašilji svoje srce pred sebe;
neka je ono odano svakome tvojem pokretu

ne izbjegavaj ničiju nevolju
da te bijeg ne slomi
i odazovi se vedro svakoj boli
koja oblikuje tvoju dušu

nemoj zaobići nijedno biće
i nemoj prečuti nijednu srodnost
ne odvajaj let od posrtaja
budi strpljiv s treptanjem svojega bića

ako si nakanio da me čime i obdariš,
razdaj sve kako bi ti se ruke ispunile
i dođi posve siromašan i malen
jer samo ćeš me tako moći obogatiti

ne plaši se, dijete moje,
i ne žalosti zbog onoga što ne možeš;
prioni uza svoju krhkost
i odluči se
uklonit ću svaki kamen
s tvojega puta,
dijete moje,
da se ne spotakneš
i da se ne ozlijediš kada padneš;
svojim ću rukama
popločiti tvoje putove

namjeriš li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen da ti naudi;
htio bih
da se uspneš njime
da ti više svjetla pokažem

namjeriš li se kada
na neku neuočljivu jamu,
vjeruj mi,
ona ti nije podmetnuta da propadneš;
htio bih samo
da se uspnem do tebe
da te zagrlim
ne plaši se tame

i ne daj se zastrašiti od utvara,
hrabro pođi preko vjetrometine;
ma kakvi vjetrovi puhali,
u mene ima dovoljno vatre
ma koliko se puta
tvoja svjetiljka ugasila

i znaj,
dijete moje,
ovi su dani i koraci kamenčići
od kojih bih volio
da ti i ja — kao u igri —
složimo mozaik našega susreta
ljubavi koja je ljubljena

za te je plaćena cijena,
dijete moje,
cijena iznad svake cijene
plaćena je cijena tvojega života
za vrleti i ponore tvojega imena
za sunce u tebi
sve je dano
sva je patnja za tebe ispaćena

isplaćen je
svaki tvoj korak kojim nisi išao k svjetlu
isplaćena je
svaka gruba riječ

i strah
kojim si zatvarao sebe

spokojno pođi
jer sve je za tebe isplaćeno
da te mijene dana ne slome
da suza ne presuši izvore u tebi
da ti bol ne bude poraz
i da ne moraš tražiti opravdanja
što ti je srce ljudsko
i što koračaš između sna i praha

ne dopusti da te itko uvjeri,
dijete moje,
da moraš platiti otkupninu
izmirivati dugove svakoga dana;
tek neka ti srce ne bude malo
jer za tebe je plaćena cijena zemlje i neba
ne cijena trgovačka
za tebe je plaćena cijena ljubavi

evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskršćima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase

idem pred tobom,
dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
svaki osmijeh, svaki mük, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati

kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svjetlo

nije malo to što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena

ali ma kamo išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje,htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav
premda je katkad bolna,
jedini put

Stjepan Lice

Split - Žnjan

NA KONCU KONCA

Ogledalo je ova soba
ovaj grad
i priča o svijetu.
Ne možemo dalje od ograde.
Nitko od nas.
Kad ne bi bilo kamena,
bile bi ruke
i horizont.

Na koncu konca
oči su grobovi
oivičeni livadama
i stat će u sljepoću zemlje
i gledanje u kamen
kroz kamen
i kamen sam
Uvijek nešto izmiče
I biva - SAN.

I čulna igra
mora na suncu
što je u svakom od postanka
ima svoju obalu
da je takne.

Da se na njoj razmrska.

Stanislava Adamić

Makarska

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Luko Paljetak 

Visovac

KAD ME JE ON...

Kad me je On
Jahve dobri Bog
zasadio u svoj vrt
zapovijedio je: Rasti

Ne znam je li zamislio hrast
ili me zaodjenuo u lozu —
Je li me s kojom životinjom usporedio
je li mi zvijezdu
na kraju namijenio

Zato mi je srce
veće od dječje želje
Zato se od svake
i molitvene želje
neba dijele.

Stanislava Adamić

Biblijski vrt Stomorija - Kaštela

KAO EPITAF

I tako sve dođe i prođe
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
                    odleti.

Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.

Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.

Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.

Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
     u sudaru izgorjeli.

Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)

Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)

Staviše mu ga na grob
                    kao epitaf.

Stanislava Adamić

Negdje u okolici Trilja

NA GROBLJU

Uđeš li na jedno groblje, još je najbolje
ako je seosko, u brdima, gdje se oblaci
spotiču o krošnje, kao da si bio na svim
grobljima, čak i onim kraljeva na kojima se
ništa ne vidi od zveckanja oklopa
i krckanja mramora. Na svakome od njih
ležiš ti, to više što bodrije koračaš.
Pobožno nosiš svoj lijes, ne zna se:
tek rođenog djeteta, još slinavog, krmežljivog,
ili divovskog starca s mjehurima zraka
u kostima. A možda je u tom lijesu
pod tvojom rukom - zar se zbilja ne pitaš
tko si u tom trenu: ti sam ili tvoje
sjećanje, netko tko će naslijediti
tvoje tijelo, pa i košulje, čarape, ili ono
uvijek isto kolebanje koje zajamčuje
produžetak? - možda je, kažem, tu unutra
tijelo neke žene, one što si je ostavio
nasred polja ili one koju nikad nisi
ščepao iako je stalno bila blizu,
a ti si je želio. Potamnjeli koraci
između grobova. Jedini usklađeni sat
svemira. I tko još smogne snage
da pogleda u nebo, opazit će svjetlo
što se širi poput razlivena mlijeka.
Znat će, sve je samo tanko zrcalo
s malo sitne prašine vremena.


Slavko Mihalić

Kamešnica

JA (i):

"Ali ti samo slegneš ramenima
izgovarajući sve svoje riječi
ležerno, lagano, nenametljivo,
ispijajući usput svoju čašicu konjaka
koju sam bila stavila na stolčić kod telefona,
pa zatim časak gledaš iznenađeno
kako sam ti se naglo zasmijala u lice,
lijevom rukom šarajući po zraku
figure koje bi da poprate nerečene riječi,
a desnom oslonjena o vlastiti bok,
te se uozbiljiš pažljivo promatrajući
sad moj ironični smiješak
sad nabrane mi obrve i grčevito zategnutu kožu lica,
prateći svaki pokret moje ruke,
mojih ramena, prsta, brade ili glave
kao da me vidiš prvi put u životu,
pa se zbunjeno trgneš,
preneš kano iza sna,
makinalno prelazeći nadlanicom preko čela,
i kao prestrašen ustukneš
i digneš glavu i opet se zabuljiš u mene
kako sjedim na kauču glave zarivene u ruke,
u krilo.
Ja to ne primjećujem,
ja sve to tako ne primjećujem,
ali ti si okrenut mi licem,
gledaš kako se smijem,
kako klimam glavom i objašnjavam
nešto veoma važno
pomažući se i pokretima ruku,
kako otvaram ladice, sad jednu, sad drugu,
poluokrenuta prema tebi,
ostavljajući u staklu blijedu sliku,
zapravo sliku uvojaka koji nekontrolirano strše,
i kako zatim zastajem
i dajem sebi vremena
da o još nečemu razmislim
usput raspremajući stol,
a onda se, ruku podignutih u visinu pojasa
s namjerom da završim postavljanje stolica uz stol
- smijem zajedno s tobom,
ponavljajući pred tobom
pokrete neke igre, nekog plesa,
ili neke improvizirane kratke koreografske priče,
neke pokrete uzastopnog nekog posla,
baratanja nekim predmetima,
snažnim zamasima ruku,
ritmičkim i u skladu s izmjenama koraka,
premda, naravno, ja sve to ne vidim,
a stvarno me veseli.
Nehotice namrštena pokazujem ti gdje u našoj knjizi
mora biti unesen ulomak koji se odnosi na sliku
koja visi u predsoblju
i kako bi trebalo razmjestiti kauč, komodu i ogledalo,
uvjeravajući te da su moji prijedlozi najpraktičniji,
najefektniji, gledana stalno pažljivo,
gledana još sasvim kratko,
napuštam zatim sobu, govoriš mi iz sobe
nešto blago, stpljivo i uporno,
a ja se ljutnem na to
i zajapureno se vratim
i ostanem stajati kod telefona
i onda se prignem i okrenem i namjestim stolčić;
primjećuješ da su mi oči stisnute,
da prijekorno ponavljam riječ po riječ,
da povremeno nestrpljivo zgrčim i opustim lijevu šaku,
blago zatresem kosom i koraknem prema tebi
a zatim se izmaknem
sliježući karakteristično ramenima,
šireći dlanove i osmijehujući se bez riječi,
pomirljivo, gledajući naizmjenice u tebe i kroz prozor.
Otvaram onda vrata od verande
i sagnuta okrećem se prema tebi
i teatralno uzdahnem
a zatim žurno unesem kutiju u sobu
ostavljajući je otvorenu i ne vadeći ništa iz nje.
Smijuckajući se zaustavim pred  tobom,
vidiš da mi je nelagodno
i da te ispitljivo pogledavam
i počnem zatim govoriti o jednom
pa onda o drugom
kao da zaobilazim,
načas zamagljena pogleda,
i nikako da se odlučim
za ono što odista želim reći, pitati, upozoriti
ili čemu se želim oduprijeti.
Priđem ti oklijevajući,
vjerojatno smiješeći se,
vjerojatno ne ustručavajući se da ti gledam ravno u oči,
što ja ne znam, što ja ne vidim, što ja tako ne vidim.
Širim ruke i šapućem ti nekolko riječi;
stojim i gledam jogunasto.
Ne usuđuješ se pokazati mi svoja platna.
Tiho ti se smijem cijelim svojim širokim licem."

Jagoda Zamoda

Plitvice - Hotel Plitvice