"Ali ti samo slegneš ramenima
izgovarajući sve svoje riječi
ležerno, lagano, nenametljivo,
ispijajući usput svoju čašicu konjaka
koju sam bila stavila na stolčić kod telefona,
pa zatim časak gledaš iznenađeno
kako sam ti se naglo zasmijala u lice,
lijevom rukom šarajući po zraku
figure koje bi da poprate nerečene riječi,
a desnom oslonjena o vlastiti bok,
te se uozbiljiš pažljivo promatrajući
sad moj ironični smiješak
sad nabrane mi obrve i grčevito zategnutu kožu lica,
prateći svaki pokret moje ruke,
mojih ramena, prsta, brade ili glave
kao da me vidiš prvi put u životu,
pa se zbunjeno trgneš,
preneš kano iza sna,
makinalno prelazeći nadlanicom preko čela,
i kao prestrašen ustukneš
i digneš glavu i opet se zabuljiš u mene
kako sjedim na kauču glave zarivene u ruke,
u krilo.
Ja to ne primjećujem,
ja sve to tako ne primjećujem,
ali ti si okrenut mi licem,
gledaš kako se smijem,
kako klimam glavom i objašnjavam
nešto veoma važno
pomažući se i pokretima ruku,
kako otvaram ladice, sad jednu, sad drugu,
poluokrenuta prema tebi,
ostavljajući u staklu blijedu sliku,
zapravo sliku uvojaka koji nekontrolirano strše,
i kako zatim zastajem
i dajem sebi vremena
da o još nečemu razmislim
usput raspremajući stol,
a onda se, ruku podignutih u visinu pojasa
s namjerom da završim postavljanje stolica uz stol
- smijem zajedno s tobom,
ponavljajući pred tobom
pokrete neke igre, nekog plesa,
ili neke improvizirane kratke koreografske priče,
neke pokrete uzastopnog nekog posla,
baratanja nekim predmetima,
snažnim zamasima ruku,
ritmičkim i u skladu s izmjenama koraka,
premda, naravno, ja sve to ne vidim,
a stvarno me veseli.
Nehotice namrštena pokazujem ti gdje u našoj knjizi
mora biti unesen ulomak koji se odnosi na sliku
koja visi u predsoblju
i kako bi trebalo razmjestiti kauč, komodu i ogledalo,
uvjeravajući te da su moji prijedlozi najpraktičniji,
najefektniji, gledana stalno pažljivo,
gledana još sasvim kratko,
napuštam zatim sobu, govoriš mi iz sobe
nešto blago, stpljivo i uporno,
a ja se ljutnem na to
i zajapureno se vratim
i ostanem stajati kod telefona
i onda se prignem i okrenem i namjestim stolčić;
primjećuješ da su mi oči stisnute,
da prijekorno ponavljam riječ po riječ,
da povremeno nestrpljivo zgrčim i opustim lijevu šaku,
blago zatresem kosom i koraknem prema tebi
a zatim se izmaknem
sliježući karakteristično ramenima,
šireći dlanove i osmijehujući se bez riječi,
pomirljivo, gledajući naizmjenice u tebe i kroz prozor.
Otvaram onda vrata od verande
i sagnuta okrećem se prema tebi
i teatralno uzdahnem
a zatim žurno unesem kutiju u sobu
ostavljajući je otvorenu i ne vadeći ništa iz nje.
Smijuckajući se zaustavim pred tobom,
vidiš da mi je nelagodno
i da te ispitljivo pogledavam
i počnem zatim govoriti o jednom
pa onda o drugom
kao da zaobilazim,
načas zamagljena pogleda,
i nikako da se odlučim
za ono što odista želim reći, pitati, upozoriti
ili čemu se želim oduprijeti.
Priđem ti oklijevajući,
vjerojatno smiješeći se,
vjerojatno ne ustručavajući se da ti gledam ravno u oči,
što ja ne znam, što ja ne vidim, što ja tako ne vidim.
Širim ruke i šapućem ti nekolko riječi;
stojim i gledam jogunasto.
Ne usuđuješ se pokazati mi svoja platna.
Tiho ti se smijem cijelim svojim širokim licem."
Jagoda Zamoda
 |
| Plitvice - Hotel Plitvice |
