LISINSKI U PRAGU

Kao da je Hrvatska odmah iza Hradčana.
Još bliže: ide noću Karlovom ulicom
prema zvjezdanoj Vltavi.
Zemlja bačena u grabežljive ruke
negdje daleko na jugu,
prevarena, isprebijana, raskomadana,
kuca na prozor ojađenog Lisinskoga.

Takvoj tko se ne bi vratio.
Tko je ne bi ukletu
nosio sa sobom u paničnom bijegu.
Pusti te najprije da zaboraviš
a onda se javi iz svakog jauka.
Jedina koja ti ništa ne može dati
i jedina kojoj bi se do smrti davao.

Kao da Hrvatska ide s tobom
sjajnim Vaclavskim trgom.
Blijeda u otrcanoj haljini.
Ali sva se radost začinje i svršava
u njezinim grozničavim očima.
Uzalud sva rasuta blaga
kad žudiš jedino njezinu slobodu.

Večer iznad Praga. Blaženi mirisi
hrvatskih polja i voda. U strasnom krugu
prijatelj si svakoj stvari. I uzmeš li
u ruku čašu vina
il samo takneš tipku pianina
doznaš svoju sudbinu:
ti neprekidno ideš
jednim čistim tragom.

Slavko Mihalić

Praha

SRCE

Na krilu vjetra raskidano pismo
žudnje su moje. Mi se sreli nismo

I nećemo se nikad više sresti
na tihoj stazi, ni na tvrdoj cesti.

Niti će grudi žedne da utaže
žeđu: taj teret što ga spomen slaže

sve dublje na dno bića i sve brže.
Plamsaji vreli sveg me biju, prže.

Smiri se, srce! Zašto tako plamtiš,
zašto izgaraš? O srce, zašto pamtiš?

Gustav Krklec

Rogoznica

OTOCI, U SNU

Ima jedno more i na tom moru gora
i u toj gori vatra i u toj vatri voda
i u toj vodi grana i na toj grani
ptica i na toj ptici krila

Sunce, ne probudi me

Jure Kaštelan

Rogoznica - pogled na otočić Lukvenjak

ISPOVIJEST

Moj je patron sveti Antun
- Znaš - iz Padove:
Onaj što se vazda brine
Za ženske radove.

Gospođi se, tako,
što je S nekim hodila,
Desilo, te bebicu je
Od Ante dobila.

Ne od Ante Starčevića
- To s' razumije! -
Već od drugog fićfirića
Što sve to umije.

Moj je patron sveti Antun
- Znaš - iz Padove:
Onaj što se Bogu moli
Za lijepe radove.

Antun Gustav Matoš

Podstrana - Sveti Ante

  

JA TE VOLIM

Ja te volim
vrlo jednostavno
poput stupa
uz koji se veže da ne padne
mlada grana

ja te volim
tako obično
ko što je onaj crni kruh
koji jutrom jedemo zajedno
dobar gladnome čovjeku

i posve potajno
da nitko ne zna
ja te volim negdje među zvijezdama
u visokoj plavoj svjetlosti
gdje vrijeme više nema svoje značenje
i svake noći dok ti spavaš
ja stojim tamo i već te dugo čekam

Nikica Petrak

Solin - Stara Salona

ONA DOLAZI

Ona dolazi do mene
kroz visoku travu
kroz visoku travu do kukova
ona dolazi do mene
dugim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ona dolazi meni
meni na sastanak
ona dolazi na sastanak
kroz dugu travu
travu što draži
travu što liježe
pod njenim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ima crnu kosu
od ramena do tjemena
ima crnu kosu
i lišće bukava
liježe joj na nju
Ona ima male
tamne mamile ona dolazi k meni
k meni na sastanak
još uvijek dolazi
k meni na sastanak

A ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam si probio
grkljan klinom
A ja sam se pribio o bukvu
a ja sam se pribio
pribio o bukvu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u modru libelu
a ja je uopće
uopće ne čekam
a ja sam se pretvorio
a ja sam se pretvorio
a ona ima
male mamile
a ona ima
prsa do toraksa
a ona ima
kosu do tjemena
a ona ima
noge do kukova

a ona dolazi
meni na sastanak
kroz visoku travu.

Ivan Slamnig 

Solin - Salona

PRATNJA

Pažljivo sam te pratila, da te ne uznemirim,
pažljivo sam ti govorila, birajući riječi;
to je bio moj glas na početku aleje, moj glas
na kraju, uz svako stablo praznog drvoreda.

Dodirnuh ti zatiljak spuštenom granom bagrema,
da znaš, moja je grana, moj bagrem, moj kesten,
moja kratka kosa urasla u zimzelen,
moja obla ruka u ogradi klupe.

Jasno sam šaptala, da razanaješ riječi,
da ne misliš da je trava, jer nije bila trava;
ko sag sam se prostirala među oštrim vlatima,
šuštanjem uglazbljujuć kucanje tvojih peta.

U trokutima tame među svjetiljkama,
prišla sam sasvim do tvog lica grudima,
da ne misliš da je lišće, jer nije bilo lišće,
moje tamne grudi su bile, obrasle mahovinom.

Pomicala sam bedra pred tobom, iza tebe,
(i sasvim uza te kad bi dotaknuo stablo)
da ne misliš da je stablo, jer nije bilo stablo,
bokovi moji razigrani išli su u korak s tobom.

Pažljivo sam te pratila, zaklinjala, zvala,
izlažući se rosi, svjetiljkama, vjetru,
slučajnim prolaznicima u kasnom drvoredu,
s dubokim stidom prateći tvoje sljepilo,

tvoj dugi ignorantski prolazak.

Antun Šoljan

Solin