VESPER

Tiho, tiho - tiše ko izmoren junak
Na zapadu tamo sunce mrije, gasne.
Po našem se kraju hvata suton sivi
I izniču sjenke i zvijezde jasne.

A daleki toranj naše stare crkve
Tupo u vis zuri...Tamo djeva neka
Šeta mirnom stazom, jednu pjesmu pjeva
Razliježe se sjetno melodija meka.

Tik - tak, sahat bije, sad će zatalasat
Zvon kroz polutamu...Ona djeva sada
Ide amo k meni. Na dušu mi meku
I sanjarsku dušu bol otajna pada.

Antun Branko Šimić

Motovun

POKOJ

Sunce klone, narav šuti
Iza težkog danjeg rada;
Ništa sladki mir ne muti,
Van što slavulj pjesme sklada;
Trudnu zemlju mračak skriva:
Moja draga tiho sniva!

Bura vije, vjetar šumi,
Ko da s tuge sav sviet jeca;
Oko mene grobni humi,
A trudna mi noga kleca: -
Oh, umini, muko živa,
Moja draga tiho sniva!

August Harambašić

Hum

TUGA

U djetinjskoj svojoj dobi
Ljubio sam djevu milu,
Ter se nado sretnoj kobi
Na njezinu divnu krilu,

Ko što cviet se rosi nada,
Kad nastane proljet mlada.
A minule želje zlate,
kano ruže posred luga,

Kad sve cvieće već ocvate, -
A ostala samo tuga;
U grob pala moja draga,
U prah zemski suza blaga.

August Harambašić 

Hum

VJERA, UFANJE, LJUBAV

Ko klisura usred sinjeg mora,
Što no smjelo pod oblake siže,
Kano jaki stupac od mramora,
Što ponosno u vis glavu diže:

Tako vjera čusta, pouzdana
Tvrdjava je nikad nepredana,
Oklop tvrdi što ti dušu brani,
Pouzdanjem čvrstim što ju hrani.

A kad svjetskog komešanja vali,
Kad urnebes ovog svieta strasti,
Kada bura hoće da uvali,
I klisuru tvrdu upropasti:

Tad ufanja božanstvenim žarom
Uzplamti nam srce divnim čarom,
Ne prezamo: klisura je jaka,
Ne može je zloba svladat paka!

Pa u milju duše razdragane
Divan cvietak ljubavi nam niče,
Usred tušte misli uzrujane
Iz srca nam rajski poziv kliče:

Vjeruj stalno, vjerom ne okreni,
Ufanja nek stručak se zeleni,
A ljubavi neka žarki plamen
Viel ti grije hladnog svieta kamen!

Franjo Ciraki

Rovinj, Crkva Sv Eufemije