VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,

brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,

onu što se razmeće nedovršenim vremenom,

što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;

jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,

onih koje su podljednjih stoljeća lovili

na isti  način na koji ribari moje uvale

u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;

plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati

iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi

za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;

pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,

odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina

i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,

gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,

gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;

plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko

epskih sastojaka neispunjena vremena

plove prema navijek izgubljenom sidrištu;

ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme

koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice

RANA ŽETVA

Kad svaki sebi odabraše srpove,
Pođe družba, noseć ih na ramenu,
Da probudi klasje i travu sanenu:
Da žanje i poveže u snopove

Zrelo žito...Žeteoci dođoše
Na njive rodne i blagoslovene.
Sunce im se iznad šume zelene
Toplo smije, i već davno pođoše

Crne niti noći: golema, bijela
Svjetlost obasja i polja, i sela.
A žita zrela počinju se žeti,

Zlatna i teška, uz pjesmu tihanu
Žetalaca...U času tom svečanu
Nad poljem lebdi miris kruha sveti

Dragutin Tadijanović

Dalmatinska Zagora