Konačno, i vrijeme se maklo
mogao sam ga tek donekle slijediti
pogledavao sam na njega
i kroz kamen i uz vjetar i niz sjećanja
Dioklecijanovom ulicom i sad bučno prolaze
(kao da kuljaju iz zabranjenog podzemlja)
stari namještenici, podanici pijevnih vina
već su svukli uredska odijela, tkana toliko stoljeća
već su i lica uspjeli promijeniti
dok u već poodmakloj melodiji dana
ispijam prvu jutarnju, pribrajam
što mi je od noći preostalo
novine su posve odustale od važnih novosti
dan se već kocka u svoju svjetlost
polako, kao da neće, kao da se stide
pritječu turisti, izbijaju požari
ne znam odakle sam se vratio
nitko mi ne zna reći kamo to idem
Jakša Fiamengo
 |
| Split - Peristil |
