MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo
istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života, kad smo tako čudno
iznemogli
od čežnje za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit,
I
kad umiremo, umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom
slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje
čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom
troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla
nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni
u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
ko
ponoćna rosa.

Vesna Krmpotić 

Solin