TJESKOBA

Tamo iznad Rudine, iza Livadica, ne umire se niti se smrt
izgovara. Kaže se: uputio se preko vode (u oblake, u san, u
misao) gdje se sunce rastaje.

Bezbroj krilašca leprša, drhti, protiče i razlijeva se u zvuku
večernjih zvona koja otvaraju prazninu iza ponora gdje nestaju
sjene usplahirene

Preodjevena u lišaj i mahovinu tjeskoba obavija i zatvara tajne
prolaze prema kojima tumaraju bića bez pamćenja prekrita
travama i lišćem zaborava

Na oči mi, na svako oko, blaga ruka neka stavlja po jedan
proziran cvijet nalik boji ružičasta neba kao da nisam više onaj
dječak koji se utopio, u suton, kao sunce.

Jure Kaštelan

Solin