GODIŠNJA DOBA

Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.

Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada  ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.

Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.

Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.

Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.

Prošle su stotine godina.

U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.

Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.

Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.

Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.

Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.

Delimir Rešicki 

Zagreb

 

NA KRAJU

na kraju
očito ostaje samo ono
čega se nismo htjeli odreći
ni pod koju cijenu
sebe

dopustiti se uklopiti
u oklop tuđih nakana
u oklop ičije sebičnosti
nije ništa
do li osobna izdaja
ponižavajuće
poništenje samosvojnosti
umjesto tinjati
gorjeti
plamsati
treba sagorjeti
poput
luči
svijeće
daniti
poput ljetnog dana
koji se protegne
do prvih zvijezda
sretnici udivljeni
poput djeteta
milokapljem mlijeka s majčinih prsiju
zarana otkriju
da samo vani
postoji sitno
i krupno
unutra
sve je
neizmjerno dobro
unutra
sve je
raspoloženo za darivanja
bez ustezanja
iznutra isijava
prepoznatljiva
radost stvaranja bez
naprezanja
iznutra
tek zriju prave pjesme
pune sokova
zrelih smokava
iznutra
tek smiju zdrave isteći
riječi
u nepresušna mrjestilišta
za pročišćavanje nutrine
same se
toplo preporučuju
arnica montana
zlatenica
arnika
česmina
lemprika žutika
gluhač zapletina
skromno
toliko skupocjeno
s primorskih strana raslinje
vazda mi mila odmorišta
zajamčena lječilišta
potpunog
ozdravljenja
nakon blagotvornih kupki
ma kako umorni
bili ranije
nikad poslije
ne ćemo moći sklapati oči ičijima
koje bi u našim
nas iskale
ps
zaštita
od izvanjskih
opasnih zračenja
nalazi se
unutra

Josip Prudeus 

Solin

 

JUTRO

Ružna je ptica sletjela
na ružno stablo
jednog jutra,
suvišnog i bolnog
koje će kao i ono jučer
stajati pred vratima sobe
i ostaviti bez nade onoga
koji zapisuje ove riječi
na rastanku.

Zvonimir Golob

Zagreb

SAN

U snu te vidim u kočiji,
među oblacima.
Oba te oka prepoznaju
jedno po jedno.
Takav je san, jer snovi sanjaju
sami sebe.
Nasmijana trčiš širokim poljem,
preskačeš busen trave,
haljina ti nedostaje,
ali to ne znaš,
ponovo izgovaraš sva imena cvijeća
srebrno je i modro gdje staneš,
okrećeš lice oblacima,
iz oblaka silazi janje,
ponovo ga zoveš mojim imenom
i dok skupljaš rasute zvijezde
u svoju košaru
opet imaš usne koje se sjećaju
mojih usana.

Zvonimir Golob 

Split

STRUJANJA

Ulice raznose mirise na zvučnim pladnjevima,
parkom gologlav šeće bijeli dan.
Jezero kite šume zlatnim noževima,
a konjic zeleni kasa ožujkom zauzdan.

U vrtu djevojče boso na harfi vlasi svira,
i pršti vodoskok svjetla po dojkama i bedri.
Mladić pod pazuhom srca nosi svežanj nemira.
Po moru prostranog neba sićušna lađa jedri.

Nevino gledaju stabla u sjenke što strastveno grle
i ljube crvenim ružom stopala gologa dana.
Čopori pitomih zvijeri nekamo neznano hrle.
Svija se u pijanoj žudnji ravnica razuzdana.

I prsti pjevaju kosom...Kroz ruke se prolijeva tijelo...
Našem se visokom nebu prohtijelo njihat u oku!
Trave su naćulile uši, da čuju plavo opijelo.
Gle! knjic plameno vrišti i preskače podne u skoku.

Josip Pupačić

Solin

TUŽALJKA UZ GLAZBU

Ova je zima poput smrti.
Studen je stalna i trajna.
Nikada više svjetlost neće
taknuti zemlju.

Kadšto, tek smrznuta srž
u sjećanju procvate,
znajuć da postoji dodir
koji sve pretvara, u onaj sjaj
izvan vremena.

I govorio je tami da ne bi bila tama,
i ničemu, da ne bi bilo ništa,
i stvarima da ne budu tek mrtve,
tvarne u tvari stvar, bez daha

i dok je govorio, više nije bilo
ni tame ni ničega

svezan sa drevnom smrću koja je
samo još novo Sunce

zbog riječi u sjaju, koji izmiče
svemu što vazda gine.

Nikica Petrak 

Freiburg

NIŠTA

Ništa ne plodi zemlju
tako kao strah i pepeo
ništa ne leti
tako lako kao olovo
ništa nije tako sveto
kao ono što je uzalud

Delimir Rešicki 

Dalmatinska Zagora