JENA LJUBAV

Vajk sam u strahu bija,
kad san ti blizu prolazija.
Prazne su brente skakale na tvojen tovaru,
roče su roštale po trdoj sedlenici
u uskoj ulici, zmež gustih korun.
Nikad se nismo u oči pogledali 
i samoga Boga smo vreda si nazvali,
pak zajno se minuli.
Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo,
ruke su ti igrale držeći pletilo.

Jutro za jutron smo tako se stajali, prija sunca istoka,
ti si po vodu na vrutak hodila, a ja san dohaža iz boka.
Vesla san drža u rukah svu noć i sad san pod ribon sprignut,
budi prez straha, neću ja oči gori podignut,
i nećeš od mene čuti druge beside,
nego jutarnji pozdrav.

Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkonom,
cviće i facolić mi mlada nisi slala,
i znaka da znaš za me ti mi nisi dala.
Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunom.

Naša ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru,
kako tvoje delo u vrlih i moje muke na moru.
Potiho sama se gasila, u spomenu stala je tiha,
lipa ljubav je prez riči, slatka ljubav je prez griha.

Mate Balota

Bani, Istra

JUGO

Čuda lit već nisan pravo jugo čuja,
kako vrta i kuha u moru,
kako šviče i mlati i vlada,
valja vale visoke ka goru,
podlokiva skase i mulje spod grada.
A ja bin se rada po jugu na more vrnuja.

Po jugu je more sasvin drugače,
ni milo, ni glatko,
ne smije se slatko
svaken noven poznancu.
Po jugu more grmi, mlati i plače,
tuče po bandah, priko brodi skače.
Oj, udri more, i šumi sve jače,
pivaj tužnu pismu, meni izgnancu.

Kad tako prid zimu, more, si puno jada,
sve biži od tebe.
Ni vididti nideri gospodske kostime,
ni fine kapeline.
Sve ča je prisno, slabo i prez srca,
sad od tebe zene.
I kad drivo od jarboli i pinuni puca
samo junaki, kin delo ni parada,
biju se s tobon, prez straha od vitra, dažda i grada.

Sve su jahte se skrile, svih je športisti nestalo,
plaže su prazne, pusto i golo je žalo.
Sad samo putuju mornarske bracere,
mučno prolaze kroz dažde i nevere.
Za malo palente, za ridak šoldin,
rišćaju na jugo, podnose grbin.

Kad jugo zakuha, more grede sve bliže,
visoko se diže, sve do vrtli dosiže,
i meni postaje draže i milije,
kad šumi prez mira, i daž po njen lije.
Kraj mora, i na moru ustaju tad samo njegovi
i ja bin rad biti sad s ocon na provi,
da čujen mu glas, kako zapovida i psuje.
Lip je život samo ontar, kad se prez straha žrtvuje.

Mate Balota

Dubrovnik

DRAGI KAMEN

Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode,
i sunce u njem pali, kamenje u njem gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode.

Svejeno nan je drag ti oštar kamnik svaki,
i skasi i pećine i doci i doline,
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki,
a uko svega more, ko gledaš od miline.

Zaš mis mo dica sunca i vina crlenega,
i mora velikega i juga teple krvi.
Kad ulika urodi, to dar nan je od Boga,
kad loza nan ponese, na svitu mi smo prvi.

Svo srebro ča se svitli, svo zlato ča je kadi,
je manje milo srcu od litice i krasa:
Svi naš život je vezan oko trdog skasa,
di su nan ustali dani mladi.

Mate Balota

Motovun

MOLITVA

Oče dobri, Bože svemogući!
U kojega svetoj ruci
Sva su carstva, svi su puci,
K tebi dižem duh svoj - uzdišući,

I molitvom vrućom zaodijevam
Najmilije blago sebi,
Preporučam, Bože, tebi
Rod svoj mili, kog ti glasom pjevam.

Sretan sin sam s toga roditelja!
Srcu svome da odoli,
Sin ti se za oca moli,
Usrećenik za usrećitelja!

On je trunak u svijetu tvojemu,
Ali tvoja milost sjaje
Na sve stvore, u sve kraje;
O smiluj se, Bože, ti i njemu!

Među svijetom koj' mu život tare
I satr'o bi, da uzmože,
Okrijepi ga, jaki Bože,
Da nadživi dušmane si stare!

Sve što plodna tvoja ruka sije
To i raste, lista, cvati;
Cvijet u njemu ne uskrati,
Jer cvjetao još dosada nije!

Krvcu lije uvijeke za druge,
A plaća mu uvijek tužna!
Pravda mu je mnogo dužna,
Pravedniče, ti joj vraćaj duge!

Vrijeme teče; sudba budućega
Lice skriva još u tmine;
Daj, koprenu kada skine,
Da sunašcem prosine na njega!

Ako l' pako nezgode ga smute
Te mu i nade luč ugasne,
Uzdrži mu zvijezde jasne:
Vjernom sebi, pouzdanje u te!

Petar Preradović

 

Primošten

PITANJE

Vjetar meni kroz prozor donese,
Neki danak kad sam tebi piso,
Zelen listak, pa ga uprav strese

Riječ na jednu koju sam izbriso.

Izbriso sam riječcu lj u b a v zvanu
Jer u pismu mjesta ne imaše.
Je l' zavio onaj listak ranu
Il pokrio grob ljubavi naše?

Petar Preradović

Grožnjan

 

STALNOST I NEPOKOJ

Sto mi puta veliš u istini
Da nestalnost ja u grudih gojim,
A ti jesi kao luč u tmini
Uvijek ista pred očima mojim.

Ja o tome što se tebi čini,
Ljubičice, nimalo ne dvojim.
Kakogodijer mjesec u visini
Mirno hodi stalnim putem svojim,

A slika se njegova u vodi
Uzbunjenoj giba simo tamo:
Tako i ti, slatka dušo moja,

Stalna si mi u svakoj prigodi,
A u mene lik tvoj dršće samo,
Jer je moje srce bez pokoja!

Petar Preradović

Solin

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polič Kamov

Solin