utorak, 27. kolovoza 2024.

ROŽENICE

Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.

Kašu su jili naši stari i brmeč su brstili,
stariće ovsa prodavali da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."

Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.


Mate Balota


Roč, Istra

ponedjeljak, 26. kolovoza 2024.

POZDRAV UNIMA DOMA

Putuj sada pismo moje u krajeve drage naše
pozdravi mi svu rodbinu i matere, ke se plaše.
Pozdravi mi sve kružere i glavice lipe moje,
pozdravi mi sve vršnjake, ki se sada za nas boje.

Pozdravi mi male doce, i škaljave trudne njive,
i divojke po balkunih, i njihove oči žive.
Pozdravi mi sve kantune i kamenje od gromače,
i zazibaj svaku zipku di kakovo dite plače.

Pozdravi mi sve težake, naše starce i mladiće,
svima reči: pokle zime vajka dojde pramaliće.
Sve je naše priko mora, kadigod su trde ruke,
sve je naše po svoj zemlji, ča ima kakove muke.

Pozdravi mi tihe drage i po pustih stranah pute,
samo kad na njih pomislim, oči mi se već zamute.
Ma kuraja, lipi moji, ne dajte na sebi znati,
da ne gleda tuje oko, kako vaše srce pati.


Mate Balota


Hum, Istra

nedjelja, 25. kolovoza 2024.

KOŠULJA

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Zvonimir Golob


Rovinj

subota, 24. kolovoza 2024.

SJEĆANJE


Slavi blago veče predjesenjih dana,
Sjedim na klupi. Šturci skriveni u travi.
Nebo krišom skriva svoj ogrtač plavi.
Uvenulo lišće pada žuto s grana.

Sjedim u tišini, sam. Gledam kroz granje,
Gdje zapada sunce, nebo se crveni;
Nevesele misli, potajno, u meni
Počinju da bude daleko sjećanje:

Na toj istoj klupi, gdje sam sjedim sada,
Pričah nekad s tobom...Tad bih dolazio
Često k našoj klupi, i sam odlazio
Od dragoga mjesta, žalostan, polako...

Dani sreće vratit ne će se nikada!
Oni su iščezli sa zemljina lica.
U sjećanju mi živi plava gospojica,
I zaboravit je ne mogu nikako.

Dragutin Tadijanović

Poreč







petak, 23. kolovoza 2024.

PJESMA PRALJE

Od jutra pa do mraka perem
rublje koje nije moje
i na njem svoje ruke derem:
za drugog dajem dane svoje.

O moje ruke, tužne ruke,
navorane, pune žilja,
pretrpjele su mnog emuke,
a za me nisu našle cilja!

Rastrgat se tužna sva ću,
a ne ću naći milost neba!
Daleko moja djeca plaču
i gola mole koru hljeba.

I tako tužno ide vrijene,
oblaci u oku dana
i svijetla gasnu na dnu mene -
I tako raste moja rana!

Kad perem svilu finog rublja
tad veće moje su samoće
i moja suzna žalkost dublja:
za djecu srce Sunca hoće.

I tad u pjeni od sapuna
pod prstima su iskre zvijezda,
a u srcu mom strasna buna
za obranu mog malog gnijezda!    


Vladimir Kovačić

Baška Voda









četvrtak, 22. kolovoza 2024.

LJUBAVNA PJESMA

Oblaci su putovali
i dane
i noći,
a ja sam sanjao o Tebi
u svojoj samoći.

Bila si moja madona
i ja
bio sam Tvoj vitez:
ludi pjesnik trubadur
iz davnih i mrtvih vremena.

A danas? -
Sve je to, srce, prošlo.
Vraćam se drugovima.
Ti si tek uspomena,
koju pobožno nosim u časove tuge
kao što žene nose u svoje nemire duge
medaljone s likom dragih mrtvaca o vratu.

Večer u  sobi.
Zlokobno blista kazaljka na satu
i ljubavna pjesma u posljednjim mrije akordima.


Vladimir Kovačić 


Opatija

srijeda, 21. kolovoza 2024.

SVIJETLA NOĆ

Ja znam, nad gradom već je crna noć,
i vjetar gasi redom
svjetiljke.

U tami sobe slušam riječi srca
i slutnje tijela, što u čudo rastu,
i ludost krvi,
što se razgara.

U tami šutim:
mislim na Tebe.

Sve strvari, draga, sve su dobra djeca
i noćas šute, tiho poštuju;
sve stvari noćas toplo miluju
našu ljubav.

O neću, draga, noćas paliti svjetiljku,
a ipak, sjat će moji prozori;
ipak, topli traci njihovi
topit će tamu - 

Jer sam ja nisma! Ti si u meni,
i oganj srca moga rumeni
u svjetlost me obraća samu!...


Vladimir Kovačić




Vrsar