DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice

DJETINJSTVO MOJE

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Kamen i more, galebova krik, 
Osmijeh na licu
Najljepši od svih.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
U nama dugo ostavlja svoj trag,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Prošlo je davno, pust je kućni prag.

Isto je more, iste su škure,
Al' sad su druga djeca ispod balature.
Kamo to plove lađe, mornari,
I ja ću poći kad zgasne se trag.

Sve to još nosim u srcu svom
Otac i mater napustili su dom,
Stojim sam na goloj stijeni,
More se pjeni, more se pjeni.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Često se vrati kad je Mjesec pun,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Slušam u tami kao mora šum

Željko Sabol

Trogir

VOLIM TE BUDALO MALA

Ljutiš se bez veze
brinu te sitnice
tako često imaš
zamišljeno lice
 
Ljutiš se bez veze
i iz čista mira,
kriv ti je telefon,
radio što svira.
 
Ljutiš se bez veze
pravi razlog nemaš
kad bi ja u društvo
ti se kući spremaš
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Volim te budalo mala
kad bi samo, samo znala
nije ovo igra, šala
volim te, budalo mala
 
Ljutiš se bez veze
okrećeš mi leđa
ponekad pred svima
moj te pogled vrijeđa
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Željko Sabol

Split

ČUJEMO SE, VIDIMO SE

Koliko već dana
sjedim pokraj knjige
uvijek iste strepnje
uvijek iste brige

Ti me zoveš
pitaš što se sa mnom zbiva
budi malo strpljiv
ništa nisam kriva

 Sve će opet biti
dobro i u redu
ne mogu u utorak
ali mogla bi u srijedu

Oko mene skripta
formule, papiri
gdje je sada tvoj pogled
da me malo smiri

Čujemo se, vidimo se
kad vremena bude
izaći bih i ja htjela
u grad među ljude

Čujemo se vidimo se
još će biti dana
kad se svega toga riješim
javit ću se sama

Željko Sabol

Split

TO JE ZEMLJA GDJE SMO RASLI

Ovaj kamen, ovo more

što se ljube, što se bore
što se trude da se spoje
to je moje, to je tvoje

Bor tu raste, mirta cvijeta
bijelo janje travom šeta
palme njišu svoje grane
mir se širi na sve strane

To je zemlja gdje smo cvali
gdje smo rasli kao cvijeće
tu su zemlju nama krali
otimali veli, mali

Ali, mi je nismo dali
ali, mi je nismo dali
nitko nam je uzet'
neće, neće, neće
ne damo je mi

Ovo more, ovaj kamen
ovo sunce, ovaj plamen
sve to kao ljubav plamti
sve je ovo tvoje, pamti

Ne damo je mi

Željko Sabol

Baška Voda

ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović

Plitvice