(TAKO ME VOLI GRAD KAD JE PUST I BIJEL...)

Tako me voli grad kad je pust i bijel
a draga mjesta spavaju pod snijegom kao da ih nema
samo me meko poljube tišinom i tišinom
kao ona i ja kad smo bili najsamiji
grad me voli kad je pust
grad me voli nešto želi
ja mu ništa ne mogu ni on meni ništa ne može pomoći
nikakve blage pomoći ne možemo dati jedno drugom
draga mjesta i ja
a čekamo je
slušamo se
i onda odbije sat
i vrati se škripa koraka

Milivoj Slaviček

Bratislava

U PROVINCIJSKOM KINU

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

Solin

PISMO MRTVOG PJESNIKA

Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi

I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

Sead Begović

Split

NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,

naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Ivan Rogić Nehajev

Solin

LICE U MENI

Tvoje se lice po meni šulja
Oko srca oko jezika oko očiju
I prati me dok sanjam
Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana
Iznenađuješ me između oblaka
Po kiši mi šapćeš sa svih strana
Iz magle dolazi tvoja jeka
Dok sjedam pisati pjesmu
Tvoje lice moju ruku čeka

Vlado Gotovac

Mirlović Zagora

SAD

Sad kad je naše lišće obrubjeno
a mi bušijemo studenu rosu sna
i bilu pinu ča je truni škura tarmuntana
znamo da su pasale teple noći
u kojima su suze sjale kako svićice na vitru
kako radosne roze
I bilo bi kruto gorko da ni u sorcu još ostalo
živo jedno malo stablo
kojemu pružamo hladne ruke
ismeteni ko dica zatečena na tujen voću
Još čujemo žamor nikega sunca
i ćutimo u kostima još jedan svitli daž
a u prasima sarce ča posarće i šebeće i kuco
sve durije i muklije


Jure Franičević Pločar

Solin

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Dobriša Cesarić

Solin