SUOČENJE

Ako te upitaju: zašto si takav,
zašto se ne bojiš prošlosti svoje,
pokaži im svoje lice
prapočišćeno
u rosi zvijezda.
Pokaži im dlanove, pokaži stopala,
tvoja golotinja
začet će poštovanje u srcu
i onih koji se boje tvoje čistoće!

Jer, naučili smo: izvor je najljepši
kad se za njega ne zna,
dok nitko ne oskvrni njegova duha.
Zato, vjetrovi, neka vam je jasno:
ja sam se pronašao
i čas se sprema, kad
više nitko ne može učiniti da me nema.

Janko Bubalo

Daruvar - Gola Maja- Kupačica (Augustničić)

SABLAST EUROPE KRUŽI KOMUNIZMOM

Sablast Europe kruži komunizom!
Kakav je to tekst eksteritorijalan
Tekstilno eksperimentalan uzorak
Razdražuje neurotike bez uzroka
I neurotičke tvrđave i đavola!

Je li tu raspad Sistema rada
Sistema Ljubavi, kad se razvale oni što se vole?
Raspad sistema nerava
Vladarskih vrednota,
A sablast Europe kruži komunizmom!

Baš raspada se Sistem
Sistematski sistem se raspada.
Da li sam rapsod
Tog raspada Sistema
U sumraku zapada po Spengleru

Sistematki raspad živaca,
Ljubavi, kraljevske pratnje,
To su histerične mame iskidane vlasti,
Podrapane vlasti u klimakteriju klase,
Gledaju šahisti Fotinbrase
I ovu tablu punu ludih lubanja
Vrlo ljudožderski, kad Hudi upada.

Gdje se smišlja rapsod?
U samoj nadi što nadire u nadir!
I trava tu se koristi sjekirama
I gramatika crkne, i tu je zvek i rana:
Da se dogodi druga strana stvari
Da triput probuše Poglavara Crkve
Da se obruše ugrušci na srce

I gavrani na Arabiju i na Meku,
Da more uđe do grla u rijeku
U sav njezin izvor, njen izgovor i pad
Dok jašim svoga Rosinanta
Dok rentabilno trošim svoju ludost
Dok stoljeće se kreće trošnim koljenima
Ja znam smrt je za ljude
Smrt nije za Lude.

O, recite, što još bolje ima,
i tako razgranat s voljenima
Može se.

Dok sablast Europe kruži komunizmom,
Na Istoku se ovo sada proglašava šizmom
A Treći Rim je totalna krečana.

Josip Sever 

Brussels Airport

ŽIVOT U KRLETKI

Ono što je bilo daleko,
dostiglo nas je. Ranije smo se
mogli nadati, očekivati, plašiti se.
Sada više ne. Melju nas vilice
potpune izvjesnosti. Samo
fotografije imaju memoriju:
u njima se odbrojava, a glavnici
uvijek dodaju zaslužene kamate.
Krajnje revnosno.
Bilo da je posrijedi ljubav,
bilo smrt, nenadni susret...
sve to ostaje zabilježeno.
Ja sve to izgovaram i kroz moj glas
odzvanjaju brojni drugi.
Mnoge ptičice koje se odjednom
počinju oglašavati pred samo svitanje.
Mnogo, mnogo toga.
Vlakovi nas odnose na istok,
na sjever i sve druge daljine.
Nema nas u njima,
jer smo se zametnuli na
pogrešnom peronu,
a na put odaslali svoje dvojnike.
Ne znam hoće li i naša
odsutnost biti protiv nas.
Hoćemo li same sebe preletjeti
i utonuti u neki sličan poredak stvari.

Zvonko Maković

Split - sa zvonika Sv Duje

 

DUJAM

Onaj koji je posvećen ušao
u drvo u kamen u voštanicu
poput kapare lišaja vjetra
onaj božji onaj temeljni
od blage vjere od grada
u koricama prijaznih u brnistrama
mač i kruna girlandom spojeni
palma od svih moći štap uzorit
onaj zarečeni onaj izmučeni
u mreži stoljeća ribar tla
što ga dočeka srebro i pozlata
stari zanati stare milosti
riznica svjetla ulje i dlijeto
onaj zavazda u korskim sjedalima
onaj kameni onaj iz svega
stolac uspravni kalež molitve
blagoslovom prošivene misnice
onaj zakucani utučeni izdjelani
umanjen da bi bio veći
uramljen u svetost u riječ
luč naravna kost utjecanja
eno ga pronose pučani bratimi
eno ga prate kočije brodovi
prolazi gradom sja na rukama
glasnije od svakog carskog
sada mu je ime u zvonima
što su od svake moći i prigode
u procesiji krijeposti lijevani

Jakša Fiamengo

Split

PORED SVJETIONIKA

Svakog dana prolazim pored svjetionika

svi su drugi signali ipak manje vrijedni

osamio se na rtu kojemu više ne treba

valovi su već smirili nasrtaje na njegovo podnožje

zaboraville su ga i ptice koje se uvijek s nekim druže

ništa od vatre nije preostalo da mu jede utrobu

zemlja drhti kao u nepouzdano doba stvaranja

gledam na njega kao na vrijeme čiste svjetlosti

sva su njegova stanja izmijenila ključne riječi

svakoga dana pored njegova pogašenog pogleda

sve više i sam postajem svjetlo koje se iz njega iselilo

u svim nijansama, od bijelo bijele do tamno tamne

opsjedaju me njegove mjere koje bih htio pojasniti

preuzimam njegova svjetla poput pošte

bez adrese i bez potrebe da je ima

Jakša Fiamengo

Makarska - Svjetionik Sv Petar

SVJETILJKA ZA NJU

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop 

Makarska

PRAŠINA OBZORJA

Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.

Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.

Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.

Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.

Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.

Vesna Parun 

Makarska