UNIĐI POD NAŠ KROV

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma domi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun 

Solin - Gašpina Mlinica

ŽENE POD ORAHOM

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Dragutin Tadijanović 

Solin

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun 

Čiovo

POVRATAK DJETINJSTVA

U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Vesna Parun

Solin- salona- Tusculum, Manastirine

STABLO

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatreperiti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem.

Vesna Parun 

Solin- Stara Salona

 

DOM

Nije ni moj
ni tvoj
ni bilo čiji

on se samo premješta
od gnijezda
do sjene
od sjene
do mirisa

i ostavlja za sobom
poneku osirotjelu
riječ nalik na
zdenac
koji čeka

Vesna Parun

Split

ELEGIJA

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun

Split