četvrtak, 11. travnja 2019.

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun 

https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjnS913KUPohJtfHgkOpMJwdvaZeJ5IVkM-k3jiz6CoRWdSSQsFQDzxqgDCKdAD_CrSm9bx1FaXBY2FcQsoBsXaxzWBvmANQZcLx4Jggq3Xqw93r9SC9Xt02SJPaAsydT3Y0V6OO6KAk6E/s1600/IMG_1946.jpg
Čiovo