ORANS

1.
Svime što si mi dao
morem lozom kućom
svime jutarnjim
nebom na tjemenu
mislima od svake volje
upućujem ti se
gdje si sav od krajobraza
od osjeta od zdrave zemlje
diši me oblikuj dahom
nek potečem kao tvoja riječ
kao vrijeme prejasno
poput smijeha suzi priličan
da sam i gdje potoci zamiru
gdje se zrak u zemlju utiskuje
gdje smo ti nedostojna prilika
daj me i onima koji ništa nemaju
koji oči svoje u mojima pitaju
koji siju i nisu posljednji
za onu veliku milost
kojom si me dotakao
učini da izrastem
u drvu od života
neprevaren
Oče Moj od svega mogućeg

2.
Evo
ustajem širim ruke
krila da nam budu
sletište za milost
da svjetlost siđe
u naše dlanove
da se prečistim
darovima ispunimo
vinom dobrim žitom
dahom posvemašnjim
tvoj blagdan da budemo
tvoj jastuk tvoj glas
da smo što i nebo
da sve nam bude
što i kruh
od prve jutarnje peći
po staroj knjizi
pečatu govora
da smo neranjivi
da se očistimo
Mati Naša

Jakša Fiamengo

Solin

PASAJU FUREŠTI

Pasaju furešti i kadikad fermaju
i čagod fotografaju
ma oni puno i ne haju
za ove svitlosti za ovo stinje
za ovo raslinje
jer oni ne možedu vidit
kar u korenju
pot u grumenju
muke niz učelke
i ne možedu čut
glase
iz dubine škoja
i ne znaju niti haju
ča smo mi ode ukorenjeni
kako sarca u parsima
kako stabla u karšima
nit znaju da je ode vajalo istočit
dva žmula pota za jedan žmul vina
i jednu žlicu uja
Oni dohodidu i olhodidu
i hmutodu priko škoja
kadikad fermaju
i čagod fotografaju


Jure Franičević Pločar

Split

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

NEBO

Jutros je prošlo nebo
rijekom u košulji bijeloj,
sa cvijećem u kuštavoj kosi,
u rukama s grudama sna.

Za njim se valjala jeka
gola, na valjcima pjena,
a glatkim obrazom voda
jedar je skakutao smijeh.

Hej, dobrojutro nebo!
Zdravo, mladiću, zdravo!
Zvek vražje bunovnih zvona
škropi mu nevidljiv trag.

A prozirne mu noge
ko štake krvavog sunca
tobož u nježnosti svojoj
ne dotiču se tla...

Nestalo bosog je neba
i snjime nevjeste moje,
a ja sam uzalud s druma
dozivao u pomoć svijet.

Josip Pupačić

Solin

SUTRA JE NOVI DAN

Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...



Željko Sabol

Split

NEMA NIKOGA

Nema nikoga
tko bi zabrazdio među zvijezdama
tko bi otkinuo kvaku s vrata
tko bi zalupio vratima
tko bi udario šakom po stolu
tko bi pomeo izmet
tko bi pitao za zvijezde
tko bi se sklupčao na klupi
tko bi se sažalio nad narodom
misereor super turbam
tko bi opipao smokvu
tko bi osluhnuo ptice
tko bi pjevao o bojama
tko bi tražio žir
tko bi sanjao sove
tko bi mjerio drum
tko bi žudio more
tko bi odbio dobit
tko bi prezreo svjetinu
odi profanum vulgus et arceo
tko bi oplakao neharan grad
tko bi ustreptao s listom topole
tko bi se namreškao s pučinom mora
tko bi predao krila vjetru
Nema ga tko bi

Ivan Golub

Split

LJESTVE JAKOVLJEVE

Ja ne brojim riječi. Moram samo pazit
Da me ne prerastu, da me ne povuku
Gdje mi više nitko neće pružit ruku,
Gdje ću i sam sebe prognat i izgazit.

Ja ne brojim riječi. Ja se samo plašim
Da one ne počnu brojit sve po redu
Da me preko ruba mene ne odvedu
U područje zmija, što ne sliče našim.

Ja ne brojim riječi. One broje mene.
I studen mi broje, i sve čine daljim.
spotiču mi misli i prevrću zjene...

Zar će me za vazda izdat i progutat,
A tako se plašim da ih ne zatajim
Dok se s njima spremam dragat i gugutat....

Jakša Fiamengo

Split