OBLAK

Odlučio sam,
u jednoj ću pjesmi
promijeniti
boju neba.

Ali oblaci su ostali isti
i teška olovna kiša
još uvijek pada
između redova.

Zvonimir Golob

Split

RADUJEM SE ŠTO NISAM

    Gradio sam mnogo koliba, ali nijednu nisam

dovršio. To me nekad znalo razbjesnjeti i ja bih se

obasuo uvredama.

    Sada sam već star i radujem se što ih nisam

dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se

da bih se u nju i uselio.

Slavko Mihalić 

Splitski aerodrom- gradilište

KRUH NA STOLU

Sve što mi želiš reći, kaži mi
pred njim, tamnim kruhom na stolu.
Oko njeg zidovi i zvijezde. I svi obruči
koji stežu moje srce.

Pred njim, trajnijim od svih zastava,
kaži mi, ako smiješ, svoju osudu.
On će znati. I sve će strahove
učiniti smiješno malim.

Pred njim, kruhom na stolu,
što se neprekidno obnavlja u nadi,
možeš mi život zamijeniti smrću.
S njim ću je veselo blagovati.

Slavko Mihalić 

Dubrovnik - Katedrala - Kip hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje

  

OKRENUT MORU

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosiljka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još
Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

BLAŽENO JUTRO

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

Dubrovnik

TVOJA PJESMA

Odnekud stiže, ne odjednom,
od nejasnih riječi i još bez rubova,
nejaka i šutljiva zauzima prostor
iza rešetaka.
Budi me, nagovara me da je čujem,
ne prepoznaje me, javlja se,
ali ne razlikuje ni drač,
ni korov.
Preskače ono što u meni sanja,
kuca u grlu između stihova,
odbija da upamti samu sebe,
svoje riječi uzima i odbacuje
stisnute šake, pa ipak,
moja je tamo gdje se ne odriče
svoje ruže i spremna je, tako je čujem,
da ponovno izraste iz kaplje krvi
i da me pokrije svojom košuljom,
tvoja pjesma.

Zvonimir Golob

Dubrovnik

ČOVIK I ŽENA

Čovik i žena
svića užežena
čovik i žena
svića izgašena
čovik i žena
dvi sviće užežene
jedna za čovika
druga za ženu
u snu
Čovik i žena
otac i mat
i did i nona
i dvi batude
martvega zvona


Jure Franičević Pločar

 

Dubrovnik