KRUH NA STOLU

Sve što mi želiš reći, kaži mi
pred njim, tamnim kruhom na stolu.
Oko njeg zidovi i zvijezde. I svi obruči
koji stežu moje srce.

Pred njim, trajnijim od svih zastava,
kaži mi, ako smiješ, svoju osudu.
On će znati. I sve će strahove
učiniti smiješno malim.

Pred njim, kruhom na stolu,
što se neprekidno obnavlja u nadi,
možeš mi život zamijeniti smrću.
S njim ću je veselo blagovati.

Slavko Mihalić 

Dubrovnik - Katedrala - Kip hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje

  

OKRENUT MORU

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosiljka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još
Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

BLAŽENO JUTRO

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

Dubrovnik

TVOJA PJESMA

Odnekud stiže, ne odjednom,
od nejasnih riječi i još bez rubova,
nejaka i šutljiva zauzima prostor
iza rešetaka.
Budi me, nagovara me da je čujem,
ne prepoznaje me, javlja se,
ali ne razlikuje ni drač,
ni korov.
Preskače ono što u meni sanja,
kuca u grlu između stihova,
odbija da upamti samu sebe,
svoje riječi uzima i odbacuje
stisnute šake, pa ipak,
moja je tamo gdje se ne odriče
svoje ruže i spremna je, tako je čujem,
da ponovno izraste iz kaplje krvi
i da me pokrije svojom košuljom,
tvoja pjesma.

Zvonimir Golob

Dubrovnik

ČOVIK I ŽENA

Čovik i žena
svića užežena
čovik i žena
svića izgašena
čovik i žena
dvi sviće užežene
jedna za čovika
druga za ženu
u snu
Čovik i žena
otac i mat
i did i nona
i dvi batude
martvega zvona


Jure Franičević Pločar

 

Dubrovnik

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Antun Branko Šimić 

Dubrovnik

SUNČANI GRAD

Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


Nikola Miličević

Dubrovnik