ZEMJA

Judi sparenjajte zemju
nek i ona bar malo počine
i odahne
Jer i zemja se umori
i zemji dodije
živjenje
i tarpjenje
I nju žeru žile
i boli grumenje
Vaja je pustit
da malo odahne
pok će bit rodnija
i radosnija


Jure Franičević Pločar

Solin

  

VRIME NIT TRENE NIT PRENE

Vrime nit trene nit prene
ono uvik na mistu stoji
i muči
ma sve živo ča se u njemu obarne
vrime izvarne
sameje
istrepje
i ne haje ča vitri riču
ni ča triski tuču
ni ča goridu i grevi i dnevi
ni ča se škuro drži duro


Jure Franičević Pločar

Splitski Aerodrom - Kaštela

HTIO BIH

Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

Dragutin Domjanić 

Zagreb - ZOO Maksimir

POTOMAK

Potekoh od onog kome bi zemlja mat
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.

Nikola Milićević

Solin - Crkva Gospe od Otoka

PUT U ZLATNE SLAVOLUKE

Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!

Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.

A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.

I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.

Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.

Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.

No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.

Nikola Milićević

Klis

  

RATNA I.

Jutro
kadšto blista,
ono još nije dan

Kad se zbude,
dan više nije svoj

A uvečer,
baci krik u  mrak,
mrak u vrč, vrč
rastoči prijateljima

dobre vjere,
sve dok im oči ne polude.

Nikica Petrak

Zadar

WAITING LIST

Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!

Luko Paljetak

Dubrovnik