ponedjeljak, 29. siječnja 2018.
četvrtak, 25. siječnja 2018.
HTIO BIH
Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!
Dragutin Domjanić
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!
Dragutin Domjanić
Zagreb - ZOO Maksimir |
srijeda, 24. siječnja 2018.
POTOMAK
Potekoh od onog kome bi zemlja mat
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.
Nikola Milićević
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.
Nikola Milićević
Solin - Crkva Gospe od Otoka |
utorak, 23. siječnja 2018.
PUT U ZLATNE SLAVOLUKE
Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!
Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.
A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.
I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.
Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.
Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.
No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.
Nikola Milićević
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!
Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.
A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.
I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.
Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.
Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.
No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.
Nikola Milićević
Klis |
ponedjeljak, 22. siječnja 2018.
nedjelja, 21. siječnja 2018.
WAITING LIST
Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!
Luko Paljetak
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!
Luko Paljetak
Dubrovnik |
subota, 20. siječnja 2018.
NARODNA PJESMA
Sve što je sloboda, sad su samo uze:
noću, u Zagrebu, ostat će samo žudnja
za dnom zemlje, dubokim krajnjim jugom,
za strmim pljuskom zore niz sunovrat planina,
kad se i zadnja zvijezda ruši prema moru;
tamo zauvijek stojim poput odbjeglog hajduka,
ispod kojeg je sve sitno: otoci i pučina do čela,
devet lanaca brda u Balkan, prema sjeveru,
iznad je samo Bog;
a ispod,
od maternice Boke pa do Biokova,
dva orla što kruže povrh Konavala,
vile što još u kolo hrle ponad Dubrovnika,
galije što u svitanje niz modru buru bježe.
Nikica Petrak
noću, u Zagrebu, ostat će samo žudnja
za dnom zemlje, dubokim krajnjim jugom,
za strmim pljuskom zore niz sunovrat planina,
kad se i zadnja zvijezda ruši prema moru;
tamo zauvijek stojim poput odbjeglog hajduka,
ispod kojeg je sve sitno: otoci i pučina do čela,
devet lanaca brda u Balkan, prema sjeveru,
iznad je samo Bog;
a ispod,
od maternice Boke pa do Biokova,
dva orla što kruže povrh Konavala,
vile što još u kolo hrle ponad Dubrovnika,
galije što u svitanje niz modru buru bježe.
Nikica Petrak
Dubrovnik- Tvrđava Lovrijenac |