MOLITVA POKAJNIKA

Ja ne znam svoju molitvu
U zlatne riječi odjenuti,
I ne mogu na mrtav papir
Da prelijem oganj koji plamti
U mom srcu, oduvijek.

Ni žrtvenika nemam, ni tamjana,
A molim Ti se, Moj Gospodine.
I samo Ti si istina.
A šta je moje srce? Šta sam ja?

Satari grijeh u mojem tijelu uvelu;
Nek duša moja čezne za suncem.
Sažeži strasti moje u meni,
A srce nek mi izgara u ljubavi.
Nastani se u meni, Gospodine.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik - Dominikanski samostan

  

TRI KRALJA

Do nas nisu stigli...
Carinici su im zaplijenili
smirnu i zlato.
Tamjan im nisu digli,
jer su ga za smolu zamijenili.
Izvjestitelji su njihovu pratnju
dugo snimali
na pograničnoj postaji.
Kraljevi su zato
ostali na granici,
a ni propusnice nisu imali
da bi do nas stigli.

Rajmund Kupareo

Neum

NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga

našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.

Preostalima od blagdanskih ukrasa,

što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?

Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,

iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?

Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci

u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju

navike, društva po čijoj točnosti okupljanja

krojimo vrijeme, navijamo ručne satove

s pogledom na neograničenu količinu vode, sa

stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.

Nastavlja se ta prijetvorna potreba za

praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.

A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,

kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,

izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,

dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.

I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,

s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,

sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas

ona mala filigranski čista radost, 

riječ koja nam je cijelog božjeg dana

tako mnogo nedostajala.

Jakša Fiamengo

Split

STARI SELJAK JOŠ NEŠTO RADI OKO KUĆE

Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.

Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.

U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.

Nikica Petrak 

Kupres

BOŽIĆNA USPAVANKA

Blaga svjetlost
rosi iz visina
Majka ziba
Božjeg Sina.

Nad štalicom
blista zvijezda,
svjetlom grije
snena gnijezda.

Do štalice
mjesec
stere
svilen sag.

Ninaj, nanaj,
sinak drag.

Tin Kolumbić 

Božićne jaslice

  

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa

na neki svoj drugi a isto prirodan način

kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti

da su od istih kemijskih svojstava, iste snage

riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula

imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet

uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila

ptice su njihovi najradosniji stanovnici

kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka

gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima

poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača

kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode

istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja

voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom

tekući zrak se miješa s prozračnošću vode

razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu

ako je svjetlost ono što je preostalo od voda

voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti

sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku

proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba

oko vode, oko zraka, oko blagdanskog

iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati

rasprskavanje u blaženom eteru vode

Jakša Fiamengo

Solin