GRIMIZ I TIŠINA

Grimiz jeseni šumom se razlijeva.
Ptice utonule u nečujnost.
Posvuda mir, a bojažljiva slutnja
treperi
u lakoj paučini.
I sve je od paučine i slutnje,
od nemirnih boja i bljeskova.
Možda će kor anđela izroniti
iz zlatna lišća
i zapjevati svečani napjev.
Ruke su uzdignute i čekaju.
Ti, Neznani, progovori
iz ove napete tišine,
daj glas od sebe, dodirni nam čelo.
Sami čekamo, a boje gore, u suncu.
Omamljeni smo i ne znamo
kamo da se dijenemo.
Dobra ruko, daj znak neki.
Pomozi nama i onom putniku tamo
što je zastao na stazi
s jatom svojih plavih ptica,
osluškujući
cvrkute koje nitko ne čuje.


Nikola Milićević

Poljica

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš

svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan

iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka

što me možeš poučiti o kruženju vremena

u čiji me jezik možeš uputiti

ljeto je dostiglo svoju najvišu točku

propale su naše dobre sjene

u našem malom zajamčenom vremenu

počinje doba mudrosti

Jakša Fiamengo

Krilo Jesenice
  

IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

SMOKVE

Nabrao sam smokava i sjeo ispod stabla.
Onako tamno-zelene, tuste i još hladne
od rose, cijepao sam jednu po jednu
i jeo sam ih polako kao da obavljam neki
svečani obred, jer smokve zapravo i nisu
kao drugi plodovi i nisam ih jeo zato
da bih utažio glad, nego zbog toga možda
što mi se činilo da s njima primam u sebe
dobrostivu i čistu svježinu novog dana,
djelić čudesnih sokova neiscrpne zemlje
i svjetlost što se probijala kroz široke,
opore listove stabla. I dok sam ih jeo,
te smokve bijahu neka umilna istina
procvala u bistrom jutru blagoga rujna.

Nikola Milićević

Poljica

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom

slike se zgušnjavaju u riječi

lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće

najbolje riječi kojima raspolažemo

obojane u tinjajuće protjecanje sati

vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje

obilazim luku, zaustavljam joj dah

mislim o svemu, ne mislim ni o čemu

dok se pale svjetiljke i u njima gasi

ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane

zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena

i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove

u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali

u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima

više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra

potražiti ono što će ostati od svega

s čime prolazimo znanim nam mjestima

nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne

a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica

gdje se stijena pretvara u more i gdje se

more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu

tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen

i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati

upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka

u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji

dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja

i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti

sve oko nas i sve od čega smo

ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu

kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač