TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne,
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina

Josip Pupačić

Split

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić 

Solin

 

MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb

 

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić

Zagreb Trg kralja Tomislava

BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica

NA VRATIMA RAJA

Kad ga upitaše po čemu misli
da je zaslužio raj,
neznanac reče:

           - Priznajem, Gospode,
           samo sam katkada molio
           i samo katkada gledao
           u tvoje zvjezdano nebo.

Ali mnogo sam radio
i bijah umoran na zemlji.

           Hodao sam kao čovjek.
           Ljubio kao čovjek.
           Patio kao čovjek.

Nesreće i nepravde često su me stizale
i često sam čamio u beznađu.

           Ali sam opet ustajao.

I sad sam tu. Gledaj:

           Lice mi oronulo,
           Ruke mi izranjene.
           Tabani mi krvare.

Zar to nije dovoljno?

Nikola Milićević

Makarska - Sv Petar