MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb

 

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić

Zagreb Trg kralja Tomislava

BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica

NA VRATIMA RAJA

Kad ga upitaše po čemu misli
da je zaslužio raj,
neznanac reče:

           - Priznajem, Gospode,
           samo sam katkada molio
           i samo katkada gledao
           u tvoje zvjezdano nebo.

Ali mnogo sam radio
i bijah umoran na zemlji.

           Hodao sam kao čovjek.
           Ljubio kao čovjek.
           Patio kao čovjek.

Nesreće i nepravde često su me stizale
i često sam čamio u beznađu.

           Ali sam opet ustajao.

I sad sam tu. Gledaj:

           Lice mi oronulo,
           Ruke mi izranjene.
           Tabani mi krvare.

Zar to nije dovoljno?

Nikola Milićević

Makarska - Sv Petar

LIPANJSKA NOĆ NA GRIČU

Kamo se djela, kamo nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć,

Na Griču, tisuću devetsto trideset i treće,

Kad smo nas dvoje zaljubljenika

Sjedili na klupi, u kutu, zagrljeni,

Šuteći, a k nama dvoma prilazio

Laganim korakom Goran, sav

U zelenoj mjesečini: došavši

Blizu nas na deset koraka, 

Stao je - ugledao dvoje nepoznatih

(Nije nas prepoznao!), okrenuo se

I jednakim laganim korakom nestao

Za uglom kuće odakle je došao;

Još dugo smo slušali škripanje pijeska

Pod njegovim stopalima i gledali

Dugačku njegovu sjenu kako iščezava

U mraku. - Jače smo se stisnuli

Jedno k drugome i uhvatili za ruke:

Nikada Goran neće saznati da je

Vidio te noći nas dvoje, niti ćemo mi

Odati svoju tajnu ikome. Znate li,

Kamo se djela, kamo je nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć?

Dragutin Tadijanović 

Zagreb - Ljeto na Štrosu

 

MALA BALADA

"Kiša je bila - samo izgovor. To je
očigledno i onima koji ne vide."

Kiša padala tog dana,
kao da pada iz kabla;
pljuskao prozore vjetar,
bestragom tramvaji bježali.
Samcat, i čovjek trčao,
a nije se mogao prestići;
al kišu je zanjihao.
Vitka, pa ona popustila,
i nebo palo na pločnik -
i  t a k o  ga poklopilo!
Iz prsiju mu poteče potok -
vodu je zamutio.
Istrčaše najednom djeca,
otvoriše se prozori:
čovjek je prestigao sebe
i (u oblacima) nestao...

Josip Pupačić

Zagreb