četvrtak, 13. srpnja 2017.

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb

subota, 1. srpnja 2017.

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić
Zagreb Trg kralja Tomislava

petak, 30. lipnja 2017.

BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica


četvrtak, 29. lipnja 2017.

NA VRATIMA RAJA

Kad ga upitaše po čemu misli
da je zaslužio raj,
neznanac reče:

           - Priznajem, Gospode,
           samo sam katkada molio
           i samo katkada gledao
           u tvoje zvjezdano nebo.

Ali mnogo sam radio
i bijah umoran na zemlji.

           Hodao sam kao čovjek.
           Ljubio kao čovjek.
           Patio kao čovjek.

Nesreće i nepravde često su me stizale
i često sam čamio u beznađu.

           Ali sam opet ustajao.

I sad sam tu. Gledaj:

           Lice mi oronulo,
           Ruke mi izranjene.
           Tabani mi krvare.

Zar to nije dovoljno?

Nikola Milićević

Makarska - Sv Petar

utorak, 27. lipnja 2017.

LIPANJSKA NOĆ NA GRIČU

Kamo se djela, kamo nestala
Noć, tajanstvena lipanjska noć,
Na Griču, tisuću devetsto trideset i treće,
Kad smo nas dvoje zaljubljenika
Sjedili na klupi, u kutu, zagrljeni,
Šuteći, a k nama dvoma prilazio
Laganim korakom Goran, sav
U zelenoj mjesečini: došavši
Blizu nas na deset koraka, 
Stao je - ugledao dvoje nepoznatih
(Nije nas prepoznao!), okrenuo se
I jednakim laganim korakom nestao
Za uglom kuće odakle je došao;
Još dugo smo slušali škripanje pijeska
Pod njegovim stopalima i gledali
Dugačku njegovu sjenu kako iščezava
U mraku. - Jače smo se stisnuli
Jedno k drugome i uhvatili za ruke:
Nikada Goran neće saznati da je
Vidio te noći nas dvoje, niti ćemo mi
Odati svoju tajnu ikome. Znate li,
Kamo se djela, kamo je nestala
Noć, tajanstvena lipanjska noć?

Dragutin Tadijanović 


Zagreb - Ljeto na Štrosu
 

MALA BALADA

"Kiša je bila - samo izgovor. To je
očigledno i onima koji ne vide."

Kiša padala tog dana,
kao da pada iz kabla;
pljuskao prozore vjetar,
bestragom tramvaji bježali.
Samcat, i čovjek trčao,
a nije se mogao prestići;
al kišu je zanjihao.
Vitka, pa ona popustila,
i nebo palo na pločnik -
i  t a k o  ga poklopilo!
Iz prsiju mu poteče potok -
vodu je zamutio.
Istrčaše najednom djeca,
otvoriše se prozori:
čovjek je prestigao sebe
i (u oblacima) nestao...

Josip Pupačić



Zagreb

ponedjeljak, 26. lipnja 2017.

DOLAZAK LJETA U ZAGREB, II

Ne mogu oni mene.
Neće meni nitko ništa,
jer koliko ja ljubim svoju crnu zemljicu
trajat ćemo dovijeka

Ne činim ništa,
ne mogu ništa,
stojim samo naslonjen na dovratnik
u vruće podne,
i bože moj, tko ima takvu svoju sudbinu,
neka mi priđe

jer miriše trava
jer se oči sjaje
jer nam se sprema topla noć

Nikica Petrak

Zagreb -  Bogovićeva - Prizemljeno Sunce