subota, 17. lipnja 2017.
petak, 16. lipnja 2017.
SIZIF NA IZMAKU
Ja, Sizif tvrdoglavi, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo
A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više
Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još
Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu
Josip Pupačić
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo
A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više
Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još
Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu
Josip Pupačić
Makarska |
SIZIF
Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje
A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake
I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu
Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem
Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit
Josip Pupačić
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje
A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake
I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu
Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem
Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit
Josip Pupačić
Makarska |
četvrtak, 15. lipnja 2017.
VAPAJ IZ KIŠE
Već tri dana kako oblaci zastajkuju u hodu,
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.
Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.
A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.
I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.
I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.
Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!
Nikola Milićević
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.
Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.
A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.
I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.
I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.
Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!
Nikola Milićević
Makarska |
srijeda, 14. lipnja 2017.
POVRATAK U DJETINJSTVO
U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.
U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.
Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.
Josip Pupačić
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.
U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.
Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.
Josip Pupačić
Split - Bačvice |
ponedjeljak, 12. lipnja 2017.
SJEĆANJA
Ljudi nose sa sobom svoja sjećanja.
Drže ih sakrita negdje iznutra,
duboko.
Često zaboravljaju na njih,
ali ih nikad ne gube.
Ona su tu, uvijek tužno prisutna.
I katkada,
kad se ljudi nađu sami
na putu prema svome zapadu,
prisjete se nečeg i zastanu.
Izvade jedno od njih odnekud iz njedara,
kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu,
i pogledaju krišom.
Pogledaju zabrinuto, kao da žele saznati
koliko je sati.
Onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag
u njegovo skrovište
i kreću dalje
nešto bržim korakom
i malo više pogrbljeni.
Nikola Milićević
Drže ih sakrita negdje iznutra,
duboko.
Često zaboravljaju na njih,
ali ih nikad ne gube.
Ona su tu, uvijek tužno prisutna.
I katkada,
kad se ljudi nađu sami
na putu prema svome zapadu,
prisjete se nečeg i zastanu.
Izvade jedno od njih odnekud iz njedara,
kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu,
i pogledaju krišom.
Pogledaju zabrinuto, kao da žele saznati
koliko je sati.
Onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag
u njegovo skrovište
i kreću dalje
nešto bržim korakom
i malo više pogrbljeni.
Nikola Milićević
Split - Firule |
nedjelja, 11. lipnja 2017.
NEČUJNI GLAS
Taj glas što stalno prolazi pored mene
i stalno me dodiruje, htio bih da ga dobro čujem,
da ga odredim, ali on se otima. Samo nešto zamrmori
i nestane i opet dođe odnekud iz daljine ili iz
visine, iz kraja nedostupna i nepoznata, i nešto mi
šapće, zove me, opominje, neprestano, iz dana u dan,
iz sata u sat, glas neuhvatljiv, nečujan, ali znam
da je tu, da prolazi pored mene i da me svega
prožima, jer to je glas onoga koji bdi nad svim
i koji prebiva u svemu.
Nikola Milićević
i stalno me dodiruje, htio bih da ga dobro čujem,
da ga odredim, ali on se otima. Samo nešto zamrmori
i nestane i opet dođe odnekud iz daljine ili iz
visine, iz kraja nedostupna i nepoznata, i nešto mi
šapće, zove me, opominje, neprestano, iz dana u dan,
iz sata u sat, glas neuhvatljiv, nečujan, ali znam
da je tu, da prolazi pored mene i da me svega
prožima, jer to je glas onoga koji bdi nad svim
i koji prebiva u svemu.
Nikola Milićević
Split |