SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska

VAPAJ IZ KIŠE

Već tri dana kako oblaci zastajkuju u hodu,
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.

Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.

A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.

I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.

I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.

Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!

Nikola Milićević

Makarska

  

POVRATAK U DJETINJSTVO

U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.

U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.

Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.

Josip Pupačić

Split - Bačvice

SJEĆANJA

Ljudi nose sa sobom svoja sjećanja.
Drže ih sakrita negdje iznutra,
duboko.
Često zaboravljaju na njih,
ali ih nikad ne gube.
Ona su tu, uvijek tužno prisutna.
I katkada,
kad se ljudi nađu sami
na putu prema svome zapadu,
prisjete se nečeg i zastanu.
Izvade jedno od njih odnekud iz njedara,
kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu,
i pogledaju krišom.
Pogledaju zabrinuto, kao da žele saznati
koliko je sati.
Onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag
u njegovo skrovište
i kreću dalje
nešto bržim korakom
i malo više pogrbljeni.

Nikola Milićević

Split - Firule

NEČUJNI GLAS

     Taj glas što stalno prolazi pored mene
i stalno me dodiruje, htio bih da ga dobro čujem,
da ga odredim, ali on se otima. Samo nešto zamrmori
i nestane i opet dođe odnekud iz daljine ili iz
visine, iz kraja nedostupna i nepoznata, i nešto mi
šapće, zove me, opominje, neprestano, iz dana u dan,
iz sata u sat, glas neuhvatljiv, nečujan, ali znam
da je tu, da prolazi pored mene i da me svega
prožima, jer to je glas onoga koji bdi nad svim
i koji prebiva u svemu.

Nikola Milićević

Split

  

OD UGLA DO UGLA

Idem na ovu stranu jer znam,
tu iza ugla,
kod onog starog stabla,
čeka me jedno sjećanje,
i čim se pojavim
odmah će me zaskočiti
i malo će me ispratiti
niz ulicu,
a onda će me pustiti
da dalje idem sam...
do nekog drugog ugla,
do nekog drugog stabla
na koljenu također visi
jedna uspomena
koja će mi pasti na rame
čim joj se približim.

Nikola Milićević

Split

 

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split