srijeda, 14. lipnja 2017.

POVRATAK U DJETINJSTVO

U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.

U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.

Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.

Josip Pupačić

Split - Bačvice



ponedjeljak, 12. lipnja 2017.

SJEĆANJA

Ljudi nose sa sobom svoja sjećanja.
Drže ih sakrita negdje iznutra,
duboko.
Često zaboravljaju na njih,
ali ih nikad ne gube.
Ona su tu, uvijek tužno prisutna.
I katkada,
kad se ljudi nađu sami
na putu prema svome zapadu,
prisjete se nečeg i zastanu.
Izvade jedno od njih odnekud iz njedara,
kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu,
i pogledaju krišom.
Pogledaju zabrinuto, kao da žele saznati
koliko je sati.
Onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag
u njegovo skrovište
i kreću dalje
nešto bržim korakom
i malo više pogrbljeni.

Nikola Milićević

Split - Firule



nedjelja, 11. lipnja 2017.

NEČUJNI GLAS

     Taj glas što stalno prolazi pored mene
i stalno me dodiruje, htio bih da ga dobro čujem,
da ga odredim, ali on se otima. Samo nešto zamrmori
i nestane i opet dođe odnekud iz daljine ili iz
visine, iz kraja nedostupna i nepoznata, i nešto mi
šapće, zove me, opominje, neprestano, iz dana u dan,
iz sata u sat, glas neuhvatljiv, nečujan, ali znam
da je tu, da prolazi pored mene i da me svega
prožima, jer to je glas onoga koji bdi nad svim
i koji prebiva u svemu.

Nikola Milićević

Split

  

subota, 10. lipnja 2017.

OD UGLA DO UGLA

Idem na ovu stranu jer znam,
tu iza ugla,
kod onog starog stabla,
čeka me jedno sjećanje,
i čim se pojavim
odmah će me zaskočiti
i malo će me ispratiti
niz ulicu,
a onda će me pustiti
da dalje idem sam...
do nekog drugog ugla,
do nekog drugog stabla
na koljenu također visi
jedna uspomena
koja će mi pasti na rame
čim joj se približim.

Nikola Milićević

Split

 

petak, 9. lipnja 2017.

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split

  

četvrtak, 8. lipnja 2017.

BIOGRAFIJE

Požutjet će jednom naše fotografije
S putovanja izleta
S malih obiteljskih slavlja
I pokušat će netko prepraviti naše biografije
Da smo bili nepodobni i možda nedostojni
Svake minute sreće
Radit će svašta kad nas ne bude
S našim životima i s našom mladosti

Ali bit će onih koji su nas voljeli
I koji su nas znali
Oni nas nikad nisu izdali

Željko Krznarić

Split

srijeda, 7. lipnja 2017.

PUTUJUĆI DALMACIJOM

Ovo je kamen, ovo je moja zemlja.
Ovo je stara, tvrda, hrvatska zemlja.
Za njom dani i doba: nada i zemlja.
Nad njom kiše i mraci: bol i zemlja.

U njoj muk i tajac: srdžba i zemlja.
Kroz nju smrt i strava: vjera i zemlja.
Bor i maslina, spokoj i pusta zemlja.
I čovjek, smrtan, i njegovo srce i zemlja.

Njegova glad i patnja, u patnji zemlja.
Pjesma, psovka, šutnja, u svemu zemlja.
Grč i kamen i njegov san i  zemlja.

I grob njegov i vječni mir i zemlja.
I njegova uvijek ova vječna zemlja.
I on vječno njezin, živ i mrtav: zemlja.

Nikola Milićević 

Split