PJESMA O SREĆI I NOVINAMA

Uvijek, kada izlazim na ulicu,
dočekaju me glasovi prodavača novina
i na svakom raskršću slušam
kako izvikuju vijesti o ljudskoj nesreći.
Opet je u nekom rudniku eksplodirao plin
i mnogo j erudara poginulo.
Opet se neki autobus srušio u provaliju
i policija je negdje pucala na demonstrante.
Opet je neki čovjek ubio ljubavnicu
i neka majka je ugušila vlastito dijete.
Opet se pojavila smrt i glasovi prodavača
samo nju izvikuju:
smrt ujutro, smrt u podne, smrt uveče.
I tako ih slušam iz dana u dan
i mislim kako bi trebalo pokrenuti jedne
bar jedne novine,
u kojima bi bila samo kronika ljudske sreće.
trebalo bi svakako pokrenuti takve novine.
Ali tko bi pribavio vijesti za njih?
Čime bi ih čovjek ispunio?
Tko bi ih prodavao i tko kupovao,
kad prodavači ne bi imali što izvikivati?

Nikola Milićević

Split - Peristil

PRED PORAZOM

- Gospodaru, neprijatelj je pred vratima.
Topovi gruvaju sve bliže,
kugle udaraju u bedeme.
Treba predati grad i ostaviti
ove sjajne dvorove. Treba se povući
što brže
da im ne padnemo šaka.

- O, nemojmo nagliti!
Kad je sve izgubljeno, žurba
nije potrebna. Pustite da na miru
popijem kavu, da dopušim lulu,
da dovršim započetu misao.
Onda ćemo otići, mirno,
dostojanstveno, a topovi neka gruvaju
i neka započne pohara.

Nikola Milićević

Split

  

NE PIŠEM PJESME NEGO TU GDJE ME STIGNU

Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto

na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu

visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije

bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,

Ili u svako doba, onako kako činim

kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.

Tu

Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.

Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.


I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.

Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.

Luko Paljetak 

Plitvice

DIJETE SE IGRA

Uz more
igra se dijete.

Brodove od papira
šalje u daleki svijet.

Visoko na nebu galeb.
U modrini cvijet.

Tin Kolumbić

Split - Trstenik

  

MAČKA KOD ZUBARA

Jedna je mačka jela slatkiše
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.

Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.

A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!

Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.

I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.

Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.

A taj je zubar bio miš.

Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.

Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.

Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.

Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.

A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!

I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.

Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.

Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.

Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.

Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
 - Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!


Luko Paljetak

Split - Firule

MLADIĆ NA UGLU

Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put — gledajući u dubinu ulice — zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.

Jedna je imala žutu haljinu kao ona.

Druga je hodala kao ona.

A treća — ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.

Kao što se more po žalu razlijeva i povlači — tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.

Nje nema, i on se osjeća smiješan.

Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.

Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.

Dobriša Cesarić

Split

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
iz dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni



Željko Sabol

Split