Jedna je mačka jela slatkiše
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.
Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.
A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!
Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.
I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.
Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.
A taj je zubar bio miš.
Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.
Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.
Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.
Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.
A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!
I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.
Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.
Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.
Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.
Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
- Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!
Luko Paljetak
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.
Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.
A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!
Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.
I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.
Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.
A taj je zubar bio miš.
Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.
Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.
Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.
Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.
A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!
I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.
Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.
Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.
Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.
Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
- Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!
Luko Paljetak
 |
| Split - Firule |
