srijeda, 22. veljače 2017.

ZAMAGLJENO STAKLO

Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Zvonimir Golob 

Makarska


ponedjeljak, 20. veljače 2017.

KAO DA SI MI DOTAKLA USNE

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je još ovdje,
još uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji između tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje zrcalo čuva još uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasiš svjetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rijekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju češalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znat' ćes da te visoko podiže
njegova ruka...

Još uvijek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva što zima obećava,
još uvijek tvome licu dodaje nježnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedjeljom,
i tamo ćes naći što je nepažnjom izgubio.

Ljubeći te,
nećeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije već tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oči,
ti si djevojčica, on dječak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga pričvrsti novim čavlima,
i dok razmišlja koliko je dugo živio
sjeća se tvojih snova,
ali ti, okom već usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.

Budiš ga kao što svijeća budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
čuješ je kako plače pred vratima druge crkve,
ne osvrćeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oči mrtvome
kao da je već umro, i maramom vežeš bradu i tjeme,
zatvarajući mu usta.

Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljat će ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud poričeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i početak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
možda obilazi zemlju i stići će sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše još uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih očiju ako se sjetiš,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si još uvijek,
a ne znaš, brojeći šutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i među praznim knjigama
prolazi njegov mačak ne govoreći ništa.

Što će ti drugi, ako je on već taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sačuva
za igru u kojoj će dobiti oboje.
Uzalud okrećeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...

Uzalud skidaš prozore ponavljajući
da je grad srušen, a tvrđava podignuta
i da pod sidrom plače jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvečerje,
jezero ih pamti i čuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu riječi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...

Živio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži između trnja, dovoljno je,
još vjeruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne može biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u načinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naći će sebe sama kako ga zamišljen pozdravlja.

Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osuđujući da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja će već imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potraži ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brašna, a noću slijepo sunce,
još uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu pokloniš svjetlost,
a cvijetu daruješ boju i miris.
Otvori oči, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ćeš kako silazi,
vidjet ćeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...


Zvonimir Golob

Odmorište Krka -Skradin

petak, 17. veljače 2017.

&

Tko zna pitati znat će odgovarati
Tko zna pjevati znat će živjeti
Tko zna ljubiti znat će raditi
Tko zna sanjati znat će rađati
Ruku pružaju samo patnici
Do kraja pomažu samo samotnici
Ali postoji opasnost za svakoga
Da mu nitko ne uzvrati pogled
Da nikada životom ne zamijeni pjesmu
Da nikada djetetom ne zamijeni snove
Da mu srce zastane u času ljubavi
Da sve izgubi još prije smrti
Postoji opasnost za svakoga
Da na njegova vrata izađe ubojica
Da na njegovu pjesmu ponesu mrtvaca
Postoje mnoge opasnosti za svakoga
Tko srcem istražuje dobrote svijet
Tko se divi djeci i putnicima
Jer jedni se igraju što drugi rade
Pred istim morem gdje su zamijenili
jeku
Kao što ti zamijenjuješ svoju pjesmu


Vlado Gotovac

Makarska - Sv Petar


srijeda, 15. veljače 2017.

BAŠ MI NEDOSTAJEŠ

Ako ti kažem da mi nedostaješ
Možda ćeš biti ponosna na sebe
Jer eto jednoj budali nedostaješ
Jednoj budali koji se uvijek pred sobom hvali
Kako je po tvom srcu šetao
I sve neke lijepe oblake sretao
I znat ćeš jednom kad sve to prestaje
Kako je to kad ti netko nedostaje
Baš onako nedostaje
Da te sve zaboli
I tako ti meni putovati kroz vene ne prestaješ
Tako ti meni samim pod nebom
Ono baš mi nedostaješ


Željko Krznarić 
Split

utorak, 14. veljače 2017.

AKVARELKO MOJA


Sasvim si me fino zamislila
Kao bolesno jutro
Naslonjeno na zatvorene oči
Kao izlog neke prodavaone kraj koje ćeš proći
U nedogled a u najmanju ruku do mosta
Ti si zaista neko nadareno dijete
S pojačanim nagonima slutnje
Ko tebe u mirisnoj glavi
I bijeloj kragni
Ako uopće nešto i znaš o ljubavi
Ne postoji happy end
I volim te istinski i vodeno
Akvarelko moja
Moja filozofijo mudra
Ka ćeš već jednom
Malo dublje posegnuti u život
Da popraviš prosjek
Generaciji svoji zaljubljenih ljubavorezaca



Željko Krznarić



Makarska



CRTEŽ


Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.


Slavko Mihalić

Makarska



ponedjeljak, 13. veljače 2017.

POSTOJIŠ, DAKLE JESAM

Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me

I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.


Zvonimir Golob


Makarska