OBIČNE STVARI

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.

To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.

Zvonimir Golob

Split

ZRCALO

Možda upravo sada
na drugom kraju zemlje
žena jednaka tebi
dolazi u suret muškarcu
koji se ne razlikuje
od mene,
možda je njihova ljubav
kao i naša ljubav,
možda i oni vjeruju
da su sami na svijetu
i da smo nas dvoje
izrasli iz njihova očaja.
Možda i oni sanjaju nas,
ali ja ipak o tebi razmišljam
kao da si stvarna,
kao da zaista postojiš
i boli me
za tebe koja si ovdje
i za tebe
koja na drugom kraju zemlje
dolaziš u susret onome
koji se od mene
više ne razlikuje...

Zvonimir Golob

Makarska

ČOVJEK JE PAO

Trčimo
s molbom u ruci
sa žalbom u stisnutoj šaci
Guramo
jedni druge pretječemo
Netko za jelo
Netko za opijelo
Čelo o čelo
Glava o kamen
Rukav o pljuvačku.

Promiče pogreb
Hrpa pijanaca buči
Rijeka vozila huči
Gdje su oči!
Gdje usta - zlatoutsa

Jedno se dijete zaletjelo
zaplelo o nečije štake

Čovjek je pao
Sa čuđenjem pogledao
I zaplakao.

Stanislava Adamić

Split

STARCI

Svaki dan
u isto doba
istu klupu miluju
isti govor raspleću
umor
i opsjenu
Od sjećanja rastu
do uzrasta djece
I čude se
kao da čuda nema
Sjena im je
mreža zvijezde.

Da danu
breme nosi
stazama
u kosi.

Stanislava Adamić

Split

ČOVJEK ŽENA DJEČAK I PAS

Ovdje iznad stropa
žive nepoznati
čovjek
žena
dječak
i pas
Dječaka po psu znam
Ženu po rublju koje vješa
dodirujući moje prozore
Čovjek je mislim pijanica
Hoda kao na štakama
i hrapav mu je glas.

Jedan kat više:
čovjek žena dječak i pas
I kuća ima više stanara
Oni se vide i ne vide
pozdravljaju ili šute
Pseto se na sva imena odazivlje
Voli da ga se pomiluje

U kući
samo kat više:
čovjek žena dječak i pas
Samo pas ima ime.

Stanislava Adamić

Split

ONAKO, U PROLAZU

Onako, u prolazu
ne sagledavamo
jedni druge.
I dodir je ponekad
vučja čeljust -
Usput uhvaćeni glas:
pasje režanje.
Ojađeni
ogađeni
htjeli bismo
da koža bude oklop,
usta bedem.

Priželjkujemo slučajnu česmu
makar na kraju.
Jednu granu
nad kamen nadvijenu.
Barem nagovještaj cvijeta,
dodir mahovine.

Ili samo tišinu.

Stanislava Adamić

Split

JAVOR

Gdi je ono uzraso javore
Ispod brda, u dolini tamnoj,
U sred drača i tvrda kamena,
Ni na vodi ni na bijelom danu?
Gusta ga je magla pritisnula,
Pobratime, kano sinje more,
Da ga žarko i ne vidi sunce.
A vrh njega brdu na prisoju,
Tu se vise brijesti i jablani,
I gizdavi hrasti od vijeka,
Te se uz njih vite loze penju
I rumeno proiznose grožđe.
Tud se ori bleka od ovaca
I sviroka mladog čobanina,
Žubor ptica i žamor vjetrica.
Sam se javor sobom razgovara:
"Avaj meni do boga miloga!
Što sam tužan sreći sakrivio,
Te me huda u dolinu vrže
U sred  drača i tvrda kamena,
U sred magle i debela hlada,
Ter se jadan ukrijepit ne mogu,
Ni pomolit glavu na vidjelo.
Kamen ne da, da u zemlju rastem,
Magla ne da, da se u vis dižem,
A drač ne da, da ukrijepim snagu,
Već mi pije krvcu iz njedarca.
Il sam drvo, ko što drvje nije,
Te ne vrijedim, da po svijetu gledim?
Il je moje srce od kamena
Ter ne može dobra zaželjeti,
Ni priljubit dana bijeloga,
Ni pram jasnom nebu uzletjeti?
Da je prvo, otkuda mi grane?
Otkuda mi žile i korenje?
Otkuda mi ova kosa rusa,
Rusa kosa od uvela lista?
Da je drugo, drugo bit ne može,
Jer što zborim, to i srce želi,
A što želim, to i ustim velim.
Ajde dakle, jadno srce moje,
Kupi sile što najviše možeš,
Tere tvrdi u zemlji korenje
I razgoni stanovno kamenje;
Ne bi li nam bog i sreća dala
Da i jasan zrak se podignemo
I vedrije nebo ugledamo
Nit se plaši, tužno srce moje,
Ne plaši se tvrdoga kamena,
Nit se plaši drača bodljivoga,
Niti magle, ni debela hlada:
I okupi po žilama krvcu,
Već pomeni boga velikoga
Te se ne daj, već na nebo gledaj!
Što nam kobne uskratiše zvijezde,
To nam, srce, osvojiti treba
Svojom snagom i krijeposti svojom
I uprijeti put nebesa grane."
To govori a bogu se moli,
I sakuplja po žilama snagu,
I raspinje stanovno kamenje,
I odbija drača neplodnoga.
Koliko se javor posilio,
Tvrdi njemu kamen popuštao
I pred njime drač se ugibao.
Što ne danas, to će sutra biti,
Što ni sutra, to će prekosutra.
Uzdiže se zeleni javore
Od dan do dan nebu pod oblake,
Vite svoje razmahujuć grane
I tjerajuć maglu po dolini
To gledali sa brda jablani,
Stari hrasti i zeleni brijesti,
I pod njimi vinove lozice,
To gledali, te su govorili:
"Mili bože, čuda velikoga!
Što se ono zamuti dolina,
Gdje se po njoj gusta magla vije,
Gusta magla kano sinje more,
Il zeleno ždrijelo od jezera?
Rek bi, brate, kit ga zamutio,
Golem kite il aždaja ljuta,
Il se po njem valjaju dupini!
Vijek prođe, toga bilo nije,
Drugi prođe, toga ne vidismo,
Treći prođe, i još ne bje toga!
Iz sred magle i debela hlada
Zelen javor pomolio glavu!
Kud se penješ, mlađani javore,
Kud se penješ, kud li grane stereš?
Nećeš jadan brda dohvatiti,
Iz nizine nadmašit visine."
Mlad javore tiho odgovara:
"Nije meni do visina vaših,
Do brdašca suncu na prisoju,
Već pomaljam glavu na vidjelo,
Da ugledam nebo sa zvijezdami,
Mjesec sjajni i sunašce žarko,
I pod njime što u svijetu biva.
Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad padne, golem grob mu treba."

Ivan Mažuranić, hrvatski književnik i prvi hrvatski ban pučanin
 

Plitvice