utorak, 25. listopada 2016.

NEKOLIKO NAS

                                     Antunu Šoljanu
                      I
Uz nas struji oštra brzica mrtvaca
A netko glavni sve to mirno promatra
Nas nekoliko od zlata s osmijehom pred
                  puškama
Tko zna možemo li umrijeti

Vjetar bi da uresi našu kosu suhim lišćem
Sunce, naprotiv, kuša da nas razjari

Ništa ne razumijemo i sve krivo činimo
Što ćete vi kad-tad blagoslivljati

                     II
Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo
                mogli prodati
Premda su očito naše ruke bile pružene
Išli smo u sjajne ratove po blistave ordene
Ali kad su se dijelili mi smo usnuli

Da, htjeli bismo da nam netko kaže kome
                pripadamo
(Kad već svoji nismo)

Onaj koji znade - šuti, kao da još razmišlja
Premda je odluka po svoj prilici donijeta

Slavko Mihalić 
Plitvice




nedjelja, 23. listopada 2016.

EPITAF BEZ TROFEJA

                    Tu leži Div,
                    Naš stid i sram,
                    Što bješe kriv,
                    Jer bješe Sâm.

                    Taj sokô siv,
                    Svog doma plam,
                    I sad je živ
                    I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi
 - On, što nekim bješe Eugen Prvi,
 Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

Antun Gustav Matoš
Rakovica


subota, 22. listopada 2016.

NE UZNEMIRUJ SE, DIJETE MOJE

ne uznemiruj se,
dijete moje,
i hodi blaga i pristupačna srca
kroza svoje dane

neka ti koraci budu bezazleni
i neka ti bude poznato
da ravni putovi
nisu najkraći putovi do mene

okusi svaki svoj korak
da bi me prepoznao u svakome dahu
i ne odašilji svoje srce pred sebe;
neka je ono odano svakome tvojem pokretu

ne izbjegavaj ničiju nevolju
da te bijeg ne slomi
i odazovi se vedro svakoj boli
koja oblikuje tvoju dušu

nemoj zaobići nijedno biće
i nemoj prečuti nijednu srodnost
ne odvajaj let od posrtaja
budi strpljiv s treptanjem svojega bića

ako si nakanio da me čime i obdariš,
razdaj sve kako bi ti se ruke ispunile
i dođi posve siromašan i malen
jer samo ćeš me tako moći obogatiti

ne plaši se, dijete moje,
i ne žalosti zbog onoga što ne možeš;
prioni uza svoju krhkost
i odluči se
uklonit ću svaki kamen
s tvojega puta,
dijete moje,
da se ne spotakneš
i da se ne ozlijediš kada padneš;
svojim ću rukama
popločiti tvoje putove

namjeriš li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen da ti naudi;
htio bih
da se uspneš njime
da ti više svjetla pokažem

namjeriš li se kada
na neku neuočljivu jamu,
vjeruj mi,
ona ti nije podmetnuta da propadneš;
htio bih samo
da se uspnem do tebe
da te zagrlim
ne plaši se tame

i ne daj se zastrašiti od utvara,
hrabro pođi preko vjetrometine;
ma kakvi vjetrovi puhali,
u mene ima dovoljno vatre
ma koliko se puta
tvoja svjetiljka ugasila

i znaj,
dijete moje,
ovi su dani i koraci kamenčići
od kojih bih volio
da ti i ja — kao u igri —
složimo mozaik našega susreta
ljubavi koja je ljubljena

za te je plaćena cijena,
dijete moje,
cijena iznad svake cijene
plaćena je cijena tvojega života
za vrleti i ponore tvojega imena
za sunce u tebi
sve je dano
sva je patnja za tebe ispaćena

isplaćen je
svaki tvoj korak kojim nisi išao k svjetlu
isplaćena je
svaka gruba riječ

i strah
kojim si zatvarao sebe

spokojno pođi
jer sve je za tebe isplaćeno
da te mijene dana ne slome
da suza ne presuši izvore u tebi
da ti bol ne bude poraz
i da ne moraš tražiti opravdanja
što ti je srce ljudsko
i što koračaš između sna i praha

ne dopusti da te itko uvjeri,
dijete moje,
da moraš platiti otkupninu
izmirivati dugove svakoga dana;
tek neka ti srce ne bude malo
jer za tebe je plaćena cijena zemlje i neba
ne cijena trgovačka
za tebe je plaćena cijena ljubavi

evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskršćima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase

idem pred tobom,
dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
svaki osmijeh, svaki mük, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati

kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svjetlo

nije malo to što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena

ali ma kamo išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje,htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav
premda je katkad bolna,
jedini put

Stjepan Lice
Split - Žnjan


petak, 21. listopada 2016.

NA KONCU KONCA

Ogledalo je ova soba
ovaj grad
i priča o svijetu.
Ne možemo dalje od ograde.
Nitko od nas.
Kad ne bi bilo kamena,
bile bi ruke
i horizont.

Na koncu konca
oči su grobovi
oivičeni livadama
i stat će u sljepoću zemlje
i gledanje u kamen
kroz kamen
i kamen sam
Uvijek nešto izmiče
I biva - SAN.

I čulna igra
mora na suncu
što je u svakom od postanka
ima svoju obalu
da je takne.

Da se na njoj razmrska.

Stanislava Adamić

Makarska




utorak, 18. listopada 2016.

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Luko Paljetak 

Visovac



ponedjeljak, 17. listopada 2016.

KAD ME JE ON...

Kad me je On
Jahve dobri Bog
zasadio u svoj vrt
zapovijedio je: Rasti

Ne znam je li zamislio hrast
ili me zaodjenuo u lozu —
Je li me s kojom životinjom usporedio
je li mi zvijezdu
na kraju namijenio

Zato mi je srce
veće od dječje želje
Zato se od svake
i molitvene želje
neba dijele.

Stanislava Adamić

Biblijski vrt Stomorija - Kaštela


petak, 14. listopada 2016.

KAO EPITAF

I tako sve dođe i prođe
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
                    odleti.

Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.

Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.

Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.

Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
     u sudaru izgorjeli.

Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)

Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)

Staviše mu ga na grob
                    kao epitaf.

Stanislava Adamić

Negdje u okolici Trilja