četvrtak, 22. rujna 2016.
utorak, 20. rujna 2016.
PJESMA KOJU NE ŽELIM DOVRŠITI
U kući od kartona,
na komadiću livade,
s kriškom prostora u džepu
Ili u kugli
ručnom radu grnčara,
u ljupkoj sobici na vidikovcu,
u odbačenoj kanti za benzin
Ma, u paukovoj mreži
pripremit ću ti ležaj,
u izresku iz novina,
u školjci desnog uha
Čuvat ću te kao zjenicu
kao nebo u zalazak sunca
kao riječ bez koje se ne može
Isisani iz vremena
izrezani iz prostora
s mladošću u krvi
tko će nam stati na kraj
Jagoda Zamoda
na komadiću livade,
s kriškom prostora u džepu
Ili u kugli
ručnom radu grnčara,
u ljupkoj sobici na vidikovcu,
u odbačenoj kanti za benzin
Ma, u paukovoj mreži
pripremit ću ti ležaj,
u izresku iz novina,
u školjci desnog uha
Čuvat ću te kao zjenicu
kao nebo u zalazak sunca
kao riječ bez koje se ne može
Isisani iz vremena
izrezani iz prostora
s mladošću u krvi
tko će nam stati na kraj
Jagoda Zamoda
Šibenik - hotel Panorama, kod Šibenskog mosta |
subota, 17. rujna 2016.
NA POSVE GOLOM TLU
Na posve golom tlu nema više milosti
na posve golom tlu
lice mrtvaca pomaknuto u predio osmijeha
na posve golom tlu
lice živih uronjeno u progonstvo
rasprostire se život u nevidljivom
ljudska vjera kruži kao mjera milosti
ljepota svedena na kušnje krug
to je zemaljska razboritost kao dobrota
u kojoj se ljubavlju započinje nova žrtva
na posve golom tlu
neutaživa rika iz svijeta koji traži nadu
na posve golom tlu oružje pjeva
na posve golom tlu
pravda se vratila u izmet preživjelog
stran i nepoćudan prostor prelijeće ptica
krilo joj dodiruje sjenu u svijetu
na posve golom tlu
naučili smo živjeti uz žrtvu
Mate Ganza
na posve golom tlu
lice mrtvaca pomaknuto u predio osmijeha
na posve golom tlu
lice živih uronjeno u progonstvo
rasprostire se život u nevidljivom
ljudska vjera kruži kao mjera milosti
ljepota svedena na kušnje krug
to je zemaljska razboritost kao dobrota
u kojoj se ljubavlju započinje nova žrtva
na posve golom tlu
neutaživa rika iz svijeta koji traži nadu
na posve golom tlu oružje pjeva
na posve golom tlu
pravda se vratila u izmet preživjelog
stran i nepoćudan prostor prelijeće ptica
krilo joj dodiruje sjenu u svijetu
na posve golom tlu
naučili smo živjeti uz žrtvu
Mate Ganza
Šibenski most |
CVRČAK
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.
I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.
Vladimir Nazor
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.
I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.
Vladimir Nazor
Šibenik - pogled sa Šibenskog mosta |
petak, 16. rujna 2016.
OJ HRVATSKA, OJ!
Oj Hrvatska, oj!
Veselo nam stoj!
Šta će tebi biser kruna,
Kad miline sva si puna!
Oj Hrvatska, oj!
Veselo nam stoj!
Oj Hrvatska, oj!
ništa se ne boj!
Dok su složni Tvoji sini
Vjerni staroj djedovini.
Oj Hrvatska, oj,
Ništa se ne boj!
Oj Hrvatska, oj!
veselo nam poj.
S groba niče tvoja slava,
S miljem joj se kruni glava:
Oj Hrvatska, oj,
Veselo nam stoj!
Ljudevit Gaj
Veselo nam stoj!
Šta će tebi biser kruna,
Kad miline sva si puna!
Oj Hrvatska, oj!
Veselo nam stoj!
Oj Hrvatska, oj!
ništa se ne boj!
Dok su složni Tvoji sini
Vjerni staroj djedovini.
Oj Hrvatska, oj,
Ništa se ne boj!
Oj Hrvatska, oj!
veselo nam poj.
S groba niče tvoja slava,
S miljem joj se kruni glava:
Oj Hrvatska, oj,
Veselo nam stoj!
Ljudevit Gaj
Šibenik |
četvrtak, 15. rujna 2016.
LAKU NOĆ
Čuješ li večer veću od svega svijeta
Uzet će nas u naručje ma koliko bili mali
Svakoj ptici bi probuđen glas; kako pjeva
Svakomu listu zaokružen oblik; i on drhti
Pamtim, ovo je vrijeme kada skidaš haljine
Zbog kojih te često ne poznam na cesti
Odjednom sva zasjaš neslućenom ljepotom
Vidim te i zatvorenim očima
Laku noć, daljina koja nas dijeli samo je igra
mjeseca
Laku noć, moje su ruke jedna krila s tvojima
Oboje smo negdje drugdje
Laku noć, laku noć, ovog se neba ne treba bojati
Stabla su naši prijatelji, kamen meka prostirka
Zbrisani su putovi, svaki je korak dobar trag
Laku noć, ti, koja si sada moja riječ i krv.
Slavko Mihalić
Uzet će nas u naručje ma koliko bili mali
Svakoj ptici bi probuđen glas; kako pjeva
Svakomu listu zaokružen oblik; i on drhti
Pamtim, ovo je vrijeme kada skidaš haljine
Zbog kojih te često ne poznam na cesti
Odjednom sva zasjaš neslućenom ljepotom
Vidim te i zatvorenim očima
Laku noć, daljina koja nas dijeli samo je igra
mjeseca
Laku noć, moje su ruke jedna krila s tvojima
Oboje smo negdje drugdje
Laku noć, laku noć, ovog se neba ne treba bojati
Stabla su naši prijatelji, kamen meka prostirka
Zbrisani su putovi, svaki je korak dobar trag
Laku noć, ti, koja si sada moja riječ i krv.
Slavko Mihalić
Vodice - Hotel Olympiaa... |
srijeda, 14. rujna 2016.
SJEĆANJE NA KIŠU
Od svih kiša što su pljuštale iz gustih
nebeskih izvora, pamtim samo jednu.
I kada druge slušam, dapače kisnem
po skliskim ulicama, ovdje ili na nekom
tmurnom sjeveru gdje mi duša odmah izviri
iz košulje, pa i na jugu gdje su kiše
strasne i zvonko ujedaju, na zapadu
gdje piju iz dubokih krigli i sve jače
lupaju, na istoku gdje čegrtuše kiše
opasno oko tebe stežu krug, u svim onim
uskim pukotinama između strana svijeta,
zabranjenim mjestima, gdje gromovi
bez najave otkidaju glave i gdje bi se još
svašta moglo dogoditi, u rajskim
vrtovima gdje se kapi kiše pretvaraju
u onikse, i u paklu gdje je kiša
smolasta i vruća, čujem samo onu jednu
kišu, čudesno utišanu kao da i nema
ničeg drugog osim kiše, tvojeg vlažnog
čela i velikog crnog kišobrana neba.
Slavko Mihalić
nebeskih izvora, pamtim samo jednu.
I kada druge slušam, dapače kisnem
po skliskim ulicama, ovdje ili na nekom
tmurnom sjeveru gdje mi duša odmah izviri
iz košulje, pa i na jugu gdje su kiše
strasne i zvonko ujedaju, na zapadu
gdje piju iz dubokih krigli i sve jače
lupaju, na istoku gdje čegrtuše kiše
opasno oko tebe stežu krug, u svim onim
uskim pukotinama između strana svijeta,
zabranjenim mjestima, gdje gromovi
bez najave otkidaju glave i gdje bi se još
svašta moglo dogoditi, u rajskim
vrtovima gdje se kapi kiše pretvaraju
u onikse, i u paklu gdje je kiša
smolasta i vruća, čujem samo onu jednu
kišu, čudesno utišanu kao da i nema
ničeg drugog osim kiše, tvojeg vlažnog
čela i velikog crnog kišobrana neba.
Slavko Mihalić
Plitvice - jezero Kozjak |