petak, 12. kolovoza 2016.
četvrtak, 11. kolovoza 2016.
NEKA TE SREĆA PRATI
Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?
Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.
Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.
Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.
Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.
Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.
Doprati sreću u srca onih koje ljubiš.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?
Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.
Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.
Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.
Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.
Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.
Doprati sreću u srca onih koje ljubiš.
srijeda, 10. kolovoza 2016.
DA MI SRCE BUDE BLIZU
Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Molitva kojom ti dolazim svakoga dana.
Da mi srce bude blizu i čovjeku i tebi.
Da mi bude blizu ondje gdje je život
najosjetljiviji, najranjeniji.
Ondje gdje je svet i u vedrini i u patnji.
Ondje gdje je nevidljiv do boli.
Da mi srce bude blizu.
I da ne pita za sebe.
Da ljubavlju diše.
Da ljubavlju dotiče.
I da bude tiho, živo od tišine.
Da za sebe ne traži ništa osim mudrosti svijeće.
Da gori. I izgori.
I u tome nađe svoje blaženstvo
Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Da mi srce bude tvoje.
Stjepan Lice
Hvar |
utorak, 9. kolovoza 2016.
nedjelja, 7. kolovoza 2016.
SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.
Stjepan Lice
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.
Stjepan Lice
Kozjak |
subota, 6. kolovoza 2016.
NOVI POČETAK
Ponovno me
dovodiš na početak.
Pozivaš me
da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.
Pozivaš me
da zborim riječima koje sam već izgovarao.
Pozivaš me
na dodire koje sam već proživio.
Pozivaš me
da upoznam one koje već otprije poznajem.
Odazvat ću
se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.
I, začudo,
sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću
proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.
Zateći ću se
u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.
U svijetu u
kojem ćemo biti bliže jedno drugome.
Jer ti
prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto
našeg susreta.
Jedino ondje
pit ćemo život iz iste posude.
Ponovno me
pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.
Za sve.
Da me umor
ne iscrpljuje, već nadahnjuje.
Da od boli
ne malakšem, već da progledam.
Da od
blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.
Pozivaš me da
progledam u neki bolji i ljepši svijet, svijet u kojem si očitiji i
razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.
I već znam
što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.
Nećeš me
pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.
Kako pohađam
srca kroz koja si položio moj put.
četvrtak, 4. kolovoza 2016.
POZDRAV DOMOVINI
Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!
Petar Preradović
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!
Petar Preradović
Knin |