utorak, 9. kolovoza 2016.
nedjelja, 7. kolovoza 2016.
SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.
Stjepan Lice
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.
Stjepan Lice
Kozjak |
subota, 6. kolovoza 2016.
NOVI POČETAK
Ponovno me
dovodiš na početak.
Pozivaš me
da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.
Pozivaš me
da zborim riječima koje sam već izgovarao.
Pozivaš me
na dodire koje sam već proživio.
Pozivaš me
da upoznam one koje već otprije poznajem.
Odazvat ću
se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.
I, začudo,
sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću
proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.
Zateći ću se
u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.
U svijetu u
kojem ćemo biti bliže jedno drugome.
Jer ti
prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto
našeg susreta.
Jedino ondje
pit ćemo život iz iste posude.
Ponovno me
pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.
Za sve.
Da me umor
ne iscrpljuje, već nadahnjuje.
Da od boli
ne malakšem, već da progledam.
Da od
blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.
Pozivaš me da
progledam u neki bolji i ljepši svijet, svijet u kojem si očitiji i
razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.
I već znam
što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.
Nećeš me
pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.
Kako pohađam
srca kroz koja si položio moj put.
četvrtak, 4. kolovoza 2016.
POZDRAV DOMOVINI
Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!
Petar Preradović
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!
Petar Preradović
Knin |
utorak, 2. kolovoza 2016.
ZRIKAVAC
godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom
no on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan
te noći san mi pao rano na oči
postelja mi kao čamac što se ljulja
u mojoj sobi krik
pjev ili zrik
otklopih oči
nigdje nikoga ni ničega
suha noć je tiho molila za kišu
tišinu noći i opet
rasporio krik
zrikavac
ručicom je ticao kaplju
što preostala je na rubu čaše
i kliktao životu
ručnikom sam ga udario
ručnikom sam ga ubio
ručnikom sam ga pokrio
suha je noć vapila za rosom
san se najzad uvukao u zjene
penjem se po zidu žedan ogreben
kad ruku sam stavio na čašu s vodom
jedna me ruka bacila dolje
udarcem ručnika udarcem ručnika
prenuh se oda sna
okvašen znojem
prosti moj Bože
kajem se prosti
godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom
on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan
p r i p i s a k ova pjesma neka je
uspomena i iskupljenje
Ivan Golub
od one suhe noći što vapila je za kišom
no on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan
te noći san mi pao rano na oči
postelja mi kao čamac što se ljulja
u mojoj sobi krik
pjev ili zrik
otklopih oči
nigdje nikoga ni ničega
suha noć je tiho molila za kišu
tišinu noći i opet
rasporio krik
zrikavac
ručicom je ticao kaplju
što preostala je na rubu čaše
i kliktao životu
ručnikom sam ga udario
ručnikom sam ga ubio
ručnikom sam ga pokrio
suha je noć vapila za rosom
san se najzad uvukao u zjene
penjem se po zidu žedan ogreben
kad ruku sam stavio na čašu s vodom
jedna me ruka bacila dolje
udarcem ručnika udarcem ručnika
prenuh se oda sna
okvašen znojem
prosti moj Bože
kajem se prosti
godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom
on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan
p r i p i s a k ova pjesma neka je
uspomena i iskupljenje
Ivan Golub
Makarska |
nedjelja, 31. srpnja 2016.
petak, 29. srpnja 2016.
KAVANA
Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.
Zvonimir Golob
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.
Zvonimir Golob
Makarska |