NOVI POČETAK

Ponovno me dovodiš na početak.

Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.

Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.

Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.

Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.

Odazvat ću se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.

I, začudo, sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.

Zateći ću se u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.

U svijetu u kojem ćemo biti bliže jedno drugome.

Jer ti prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto našeg susreta.

Jedino ondje pit ćemo život iz iste posude.

Ponovno me pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.

Za sve.

Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.

Da od boli ne malakšem, već da progledam.

Da od blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.

Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet,  svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.

I već znam što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.

Nećeš me pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.

Kako pohađam srca kroz koja si položio moj put.

Kako se nastanjujem u tvojemu srcu.

Stjepan Lice 

Šibenik

POZDRAV DOMOVINI

Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!

Petar Preradović 
 

Knin

ZRIKAVAC

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

no on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

te noći san mi pao rano na oči
postelja mi kao čamac što se ljulja

u mojoj sobi krik
pjev ili zrik
otklopih oči

nigdje nikoga ni ničega
suha noć je tiho molila za kišu

tišinu noći i opet
rasporio krik

zrikavac
ručicom je ticao kaplju
što preostala je na rubu čaše
i kliktao životu

ručnikom sam ga udario
ručnikom sam ga ubio
ručnikom sam ga pokrio

suha je noć vapila za rosom
san se najzad uvukao u zjene

penjem se po zidu žedan ogreben
kad ruku sam stavio na čašu s vodom
jedna me ruka bacila dolje
udarcem ručnika udarcem ručnika

prenuh se oda sna
okvašen znojem
prosti moj Bože
kajem se prosti

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

p r i p i s a k   ova pjesma neka je
uspomena i iskupljenje

Ivan Golub

Makarska

SRPANJSKO VEČE

Ona me miluje, milujem li njene kretnje,
malo se polaganije svlači.

Ona me zove, zovem li je
u travnat krevet usred vrta,
gdje nijemo gleda nas lipa
i mlakim hladom prosipa
srpanjsko veče.

Željko Knežević

Solin

KAVANA

Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.

Zvonimir Golob

Makarska

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što je mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,
grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha
poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

Makarska - Malakološki muzej

JOŠ JEDNA LJUBAVNA PJESMA

Hrabrošću slijepca

svijam ruke u zagrljaju

raju oko grudi tvojih

o prelijepa moja

radosti

snivam

pjev ptica me budi

skršena iz noći

žudnja požuda mojih

i zora me blago umiva

kada ti

kao molitvu vrelu

duboko u dnu sebe

jednostavno šapćem

ljubim te ljubim

do lude do tamne te besvijesti ljubim

ljubim

Drago Ivanišević

Makarska - pogled na Brač - izlazak sunca