SAD POZNAJEM SVOJ PUT

Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed.
U mom začetku već su bila mrtva tkiva,
širila su se u živomu ustrojstvu,
uskoro će prevladati.
A kad umrem,
ostat će u meni živih predjela,
u meni mrtvom nešto živog tkiva.
I dugo još ono će tinjati,
dok sasvim ne ugine,
dok ne strunem,
dok se prometnem u što sam bio,
od čega jesam,
da od mojeg gnoja bude tmurna zemlja,
klasje ili loza.
Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed:
u mijeni tvari uvijek drugi oblik.

Dubravko Horvatić

Kaštela. Biblijski vrt - Jabuka Kažimira Hraste

I KAD SE NAPOKON SRAZE

I kad se napokon sraze te ljute vojske,
te mržnje što od pamtivijeka spremaju se za kreševo,
za strašni pokolj a ne tek neznatan okršaj,
i kad se izmiješaju koplja i stijegovi,
tutanj kopita i jauk iz lomnih grla,
kad započe se napokon ta odlučna bitka,
vidjet će se kako stojim na najvišoj kuli,
braneći grad što s mukom sam ga dizao,
vidjet će se kako jurišam na razornom troju,
napadajuć bedem što priječi mi put,
i vidjet će se kako s gnjevom gađam
sebe pod gradom,
sa srdžbom kako gađam
sebe na kuli,
i kako od vlastita oružja ginem,
od vlastite ruke u najžešćem boju,
ja pod gradom i ja na gradu,
ne saznavši nikad ishoda bitke,
ne doživjevši nikad njezin kraj.

Dubravko Horvatić

Trogir

NIJEDAN OD MOJIH GRADOVA

Nijedan od mojih gradova nije odolio.
Sazdao sam mnoštvo utvrda ali svako od tih zdanja
sravnili ste sa zemljom,
svakom od tih zdanja srušili ste temelje.
Jednom se spasih bijegom,
drugi put ste me ubili,
kadikad sam molio za milost, razdranih haljina,
a vezav oko sebe kostrijet, morao sam klečati
pred vama.
Tako je to trajalo godinama:
razbijao sam stijene, valjao kamenje,
bilo na plićacima rijeka, bilo na utrinama,
bilo na strmim litima,
dizao sam neprobojne bedeme.
Ali kako bih dozidao kula,
ostajalo mi je tek da izgledam kad će nahrupiti
vaše vojske.
Evo, makar sam već star i kusast,
natiskujte se za mnom,
puštajte za mnom kraguje i psine,
ali moram vam odoljeti, pa ma samo svojom kožom,
pa ma samo svojim zubima.
Odlazim gdje još nije stupila vaša noga:
od divljih žita mijestit ću svoju pogaču.

Dubravko Horvatić

Solin - Gradina

OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA

Ovo je najtvrđi od sviju gradova.
Takvih bedeme, da ih nikakva sulica ne može probiti.
I ma koliko napadači bili srčani,
sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja,
koje se visoko na kulama lama.
I ma koliko se nadali,
skupit će jednog dana preostale čete da zauvijek odu.
Kako se samo gordo,
kako samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši
od sviju gradova.
I ne preostaje mi
nego da psujem i mahnito grčim pesti.

Dubravko Horvatić

Zadar - Kapetanova kula

S KOLJENA NA KOLJENO

S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad,
jurišamo na iste bedeme
kunemo iste kule,
s koljena na koljeno navaljujemo vatre
potkapamo lagume, veremo se ovim tvrdinama,
s koljena na koljeno lomimo koplja i teške sprave
o zidove.
Bilo ih je, kažu stare pjesme, koje su već vidjeli na kulama,
no survaše se nazad dolje,
pred noge ratnika, kao gromom ošinuti.
Tisuću već godina grad je neosvojiv,
zidine stoje mada ih nitko ne brani.
Sad jurišamo mi još zeleni,
namriješe nam u amanet da na glavnoj kuli razvijemo stijeg,
jurišamo zakrvavljenih očiju,
oklopi su nam već hrđavi od znoja,
jurišamo i za žege i za mraza,
a zidine stoje silne i stamene,
zidine stoje kao i pred tisuću godina.
Udaramo, a svatko od nas u srcu huli:
ima li iza zidina uopće grad?

Dubravko Horvatić

Solin - Salona

ISPADANJE IZ POVIJESTI

Wer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

Nikica Petrak 

Split

  

MOJA MATI

Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugim razdavala.

Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.

Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.

I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

Mate Balota ( Mijo Mirković)
 

Baška Voda - Fontana Izvor