OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA

Ovo je najtvrđi od sviju gradova.
Takvih bedeme, da ih nikakva sulica ne može probiti.
I ma koliko napadači bili srčani,
sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja,
koje se visoko na kulama lama.
I ma koliko se nadali,
skupit će jednog dana preostale čete da zauvijek odu.
Kako se samo gordo,
kako samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši
od sviju gradova.
I ne preostaje mi
nego da psujem i mahnito grčim pesti.

Dubravko Horvatić

Zadar - Kapetanova kula

S KOLJENA NA KOLJENO

S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad,
jurišamo na iste bedeme
kunemo iste kule,
s koljena na koljeno navaljujemo vatre
potkapamo lagume, veremo se ovim tvrdinama,
s koljena na koljeno lomimo koplja i teške sprave
o zidove.
Bilo ih je, kažu stare pjesme, koje su već vidjeli na kulama,
no survaše se nazad dolje,
pred noge ratnika, kao gromom ošinuti.
Tisuću već godina grad je neosvojiv,
zidine stoje mada ih nitko ne brani.
Sad jurišamo mi još zeleni,
namriješe nam u amanet da na glavnoj kuli razvijemo stijeg,
jurišamo zakrvavljenih očiju,
oklopi su nam već hrđavi od znoja,
jurišamo i za žege i za mraza,
a zidine stoje silne i stamene,
zidine stoje kao i pred tisuću godina.
Udaramo, a svatko od nas u srcu huli:
ima li iza zidina uopće grad?

Dubravko Horvatić

Solin - Salona

ISPADANJE IZ POVIJESTI

Wer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

Nikica Petrak 

Split

  

MOJA MATI

Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugim razdavala.

Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.

Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.

I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

Mate Balota ( Mijo Mirković)
 

Baška Voda - Fontana Izvor

FJERA

Gušti su bili điravat

Po Rivi gori, doli,

na fjeru Svetoga Duje

i nosit koji balun,

oli fišćot, ol' puvat u trunbetu…

kornet, kamiš, kutlaču,

Riva puna ka šipak.

Nać će se srićnik

Ol Bračanin, ol Vlaj,

ol Splićanin –

ča će izvuć tonbulu

i bit će sritan

baranko na dan

Svetega Duje…

pa će mu se parit

da zvona ča zvonidu

ne zvonidu zaraj Svetega Duje,

ven njemu veseje

            i čast činidu…

Ante Parčina 

Split

EPIGRAM SVETOM DUJMU

Prvače ilirske zemlje, kog kruna svetačka resi,

      smjerno kog štuje sveđ mora dalmatinskog val,

Dika Splita si Ti, pod čijom zaštitom svetom

     Tvoj u sigurnosti grad ugodan provodi vijek.

Svetom pepelu puk pred oltarom duboko se klanja,

     Ištuć dobočinstva dar: primiv ga, pjeva u glas.

Svjedok je čudesan Izvor i blaga s nebesa Ti ruka,

     Kojom od grada si svog mnogi odvratio bič.

Biskupe dragi, s visina obazri na harnu se pjesmu

     Pobožna muza što sad pjeva je s auzonskog tla,

Gdje kao pobjednik blistaš u vječitoj svjetlosti sretan

     I gdje ko čuvar si znan budno nad stadom što bdi.

Tartarske spilje kad zvijer, da proguta me, ričući dođe,

     Ovcu, što Tvoja jest, prihvati, Pastiru, Ti.

 

 Tebi na današnji dan se, o Dujme, rastvorio Olimp;

              Danas i pjesnik Ti plod srca posvećuje svog.

 Ivan Dražić

 splitski kanonik, hrvatski pjesnik i prevoditelj

 

Split - katedrala Sv Duje

LJUBAV JE U TEBI NEPOTKUPIVA

Gledao sam te kako se odmah iza vrata
rasplineš. Tek u ovoj sobi ti si ona
koju oboje ljubimo. Malo nespokojna
zbog tolikih čestih promjena i stoga uvijek
tako jednostavna, kao nebo u svitanje.

Ali nebo koje se žari. Sanjiva od plamena
koji u tebi spaljuje sve što nije ljubav.
Ideš putovima koji bi se unaprijed mogli
izračunati. Ti neproračunata! S osmjehom
žuriš prema skoroj propasti.

Kao da znaš da je vrijeme ljubavi
jedino prekratko. Ni mene ne čuješ
kada u kutu sobe jaučem zbog nemoći
da prevarimo vrijeme. Jest, ljubav je
u tebi nepotkupljiva. I ti samo nju poznaš.


Slavko Mihalić

Makarska