TIHA LJUBAV

Tiha je ljubav imala kuću kraj rijeke
i plave oči
i smeđe kose.


Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.

U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.

Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.

Vladimir Kovačić

Solin

VODA ZABORAVA

Ima vidljive svjetlosti u nevidljivu svijetu

     Zaboravio sam se uz onu vodu i sad
     od zvijezde do zvijezde do zemlje do
     one vode u komadiće pa sažgati pa
     natrag od zemlje do zvijezde do zvijezde

Ima nevidljivih slika u svijetu doticanja

Jure Kaštelan

Split- Trstenik

TRI STABLA

Tri stabla u polju

Uvijek čekaju nekog.

Ako sunce sja, govore:

Svrati se u hladovinu sjene.

Kad je srcu teško, šumore:

Isplači se pod lišćem dokraja.

I nitko, nitko neće znati

Za plač tvoj, i tugu, i jecaje.

Čut će ih samo crna zemlja

I nas tri stabla u polju.

Dragutin Tadijanović 
 

Solin

SVOJEGLAVOST

Kakva je mlada, prvo će me zvati:
"Hajdemo u polje proljeće brati
i zelen prostirati,
hajdemo drveće čipkama čipkati
i žbunove pupom tkati.

Hajdemo, Boro, da nas maca gladi
i da nas proplanak hladi,
da vidimo da li su jaganjci već mladi,
da čujemo što jaglac radi."

Budem li pak trčao, povikat će: "Lakše!
Tko će ti na kraj stati?
Zar si mi nakanio u proljeće pobjeći,
u naručaj mi se vrati!

Hajde amo k meni, malo moje proljeće,
u naručaj mi se skloni,
da čuješ kako mi srce veselo klokoće
i kako mi krv romoni!

Hajde, tugo moja, dušo moje nesreće,
tvoja te Višnja voli."

Boro Pavlović 

Solin

BRZALICA

Zora zre more mre umire
Od gore do gore voda vre izvire
Uvire
Umire
More mre
Voda vre

Loza pupa koza čupa
kad propupa
Unu nu eno nu
Za vodom za gorom
Zavoroni zagoroni
Đunđeroni
Po Mosoru po Kosoru
Po Bilaju po Svilaji
Zelenbući đelenbući
U Slatine pod orije
Biokovo zlatni dvori

Spasi kraljice
Pasi kravice
Pa okrpi kotle pa kotlokrpove
Ni o drvo ni o kamen
Niti ispod Podpoletnice
Ponaiznad
Ponaispod
Pa na brod
Pa na konja
Pa na orla
Pa počmi pa dočmi
Od dočetka od početka
Netremice brzimice
Od sunca do sunca
Od mene do tebe
Pa na brod

Jure Kaštelan 

Omiška Dinara

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun 

Solin

TJESKOBA

Tamo iznad Rudine, iza Livadica, ne umire se niti se smrt
izgovara. Kaže se: uputio se preko vode (u oblake, u san, u
misao) gdje se sunce rastaje.

Bezbroj krilašca leprša, drhti, protiče i razlijeva se u zvuku
večernjih zvona koja otvaraju prazninu iza ponora gdje nestaju
sjene usplahirene

Preodjevena u lišaj i mahovinu tjeskoba obavija i zatvara tajne
prolaze prema kojima tumaraju bića bez pamćenja prekrita
travama i lišćem zaborava

Na oči mi, na svako oko, blaga ruka neka stavlja po jedan
proziran cvijet nalik boji ružičasta neba kao da nisam više onaj
dječak koji se utopio, u suton, kao sunce.

Jure Kaštelan

Solin