TRI STABLA

Tri stabla u polju

Uvijek čekaju nekog.

Ako sunce sja, govore:

Svrati se u hladovinu sjene.

Kad je srcu teško, šumore:

Isplači se pod lišćem dokraja.

I nitko, nitko neće znati

Za plač tvoj, i tugu, i jecaje.

Čut će ih samo crna zemlja

I nas tri stabla u polju.

Dragutin Tadijanović 
 

Solin

SVOJEGLAVOST

Kakva je mlada, prvo će me zvati:
"Hajdemo u polje proljeće brati
i zelen prostirati,
hajdemo drveće čipkama čipkati
i žbunove pupom tkati.

Hajdemo, Boro, da nas maca gladi
i da nas proplanak hladi,
da vidimo da li su jaganjci već mladi,
da čujemo što jaglac radi."

Budem li pak trčao, povikat će: "Lakše!
Tko će ti na kraj stati?
Zar si mi nakanio u proljeće pobjeći,
u naručaj mi se vrati!

Hajde amo k meni, malo moje proljeće,
u naručaj mi se skloni,
da čuješ kako mi srce veselo klokoće
i kako mi krv romoni!

Hajde, tugo moja, dušo moje nesreće,
tvoja te Višnja voli."

Boro Pavlović 

Solin

BRZALICA

Zora zre more mre umire
Od gore do gore voda vre izvire
Uvire
Umire
More mre
Voda vre

Loza pupa koza čupa
kad propupa
Unu nu eno nu
Za vodom za gorom
Zavoroni zagoroni
Đunđeroni
Po Mosoru po Kosoru
Po Bilaju po Svilaji
Zelenbući đelenbući
U Slatine pod orije
Biokovo zlatni dvori

Spasi kraljice
Pasi kravice
Pa okrpi kotle pa kotlokrpove
Ni o drvo ni o kamen
Niti ispod Podpoletnice
Ponaiznad
Ponaispod
Pa na brod
Pa na konja
Pa na orla
Pa počmi pa dočmi
Od dočetka od početka
Netremice brzimice
Od sunca do sunca
Od mene do tebe
Pa na brod

Jure Kaštelan 

Omiška Dinara

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun 

Solin

TJESKOBA

Tamo iznad Rudine, iza Livadica, ne umire se niti se smrt
izgovara. Kaže se: uputio se preko vode (u oblake, u san, u
misao) gdje se sunce rastaje.

Bezbroj krilašca leprša, drhti, protiče i razlijeva se u zvuku
večernjih zvona koja otvaraju prazninu iza ponora gdje nestaju
sjene usplahirene

Preodjevena u lišaj i mahovinu tjeskoba obavija i zatvara tajne
prolaze prema kojima tumaraju bića bez pamćenja prekrita
travama i lišćem zaborava

Na oči mi, na svako oko, blaga ruka neka stavlja po jedan
proziran cvijet nalik boji ružičasta neba kao da nisam više onaj
dječak koji se utopio, u suton, kao sunce.

Jure Kaštelan

Solin

PUSTI GRAD ILI PJESMA O LJUBAVI

Grad je pust. Sjećat ćemo se ovakvih dana svi mi
Ne kiše ili zatvorenih vrata nego ovog srca u nama
Ono je imalo razloga među posustalima. Ono je bilo
najviše naše u pustome gradu
Spominju zemlje i gradove ali ne daj svojoj misli da ode
da se vara. Ovdje se sve rješava
Sjećat ćemo se. Ne zatvorenih vrata
nego ovog srca u nama koje će ostati tu
da ga nešto upitamo za deset ili petnaest godina
o danu kad je davno jednom grad bio pust
pusti grad bez ijednog imena
Nema izlaza u njemu, uopće nema izlaza
svi ćemo to pamtiti. Ovakve dane znat ćemo
(kad izgube svoju put i svoje nebo)
ne po vijestima u novinama ne po izložbama u izlozima
ne po ovoj kavani koja je gotovo prazna
niti po ovom sumraku koji je oprala fina ravnodušna kiša
što dolazi iz čiste daljine
Eto to se događalo jednoga dana
kojemu ćemo ime i broj zaboraviti
Srce nikamo ne može

Milivoj Slaviček 

Solin

OPAKOSTI STAROSTI

Evo nas stižu obećane špilje
I šum se vodopada čuje kako su govorili
Nago sunce viri iza svitanja
Iza poletjelih kapi iza magle iza raširenih grana
Te svak pomišlja: možda nismo posve stari
Što se može primjetiti na svijetu
Istom snagom stablo baca svoje pupove
Posvuda te zovu mile rasjekline
Tko može reći da je sada nešto drukčije
I tko zna bilo kakav odgovor
Pred ovim špiljama starim lukavim rakovima
Škljocaju nam svojim štipaljkama zovu nas
Da vidimo te vaše jake dokaze
Ja u sebi ne vidim promjenu

Tad je već i sunce zagazilo nebesima
Te se tiše čulo naše mrmljanje
Prekrio nas oblak prašine
Poletjele ptice crno grakćući

I svak krijući se pođe nekoj pećini
Nekoj staroj ženi zubobolnoj nekim sivim krpama
Nekim mirisima posve odvratnim
Ali smo ih počeli poznavati

I počeli smo drijemati i počeli smo tonuti
I počeli smo dugo mljeti bezukusnim desnima
Više nikoga ne gledati
Kada su nas tako složno izdali
I počeli smo grob svoj kopati
Prem je zbilja bilo prerano
Ali je lopata svakom sama radila
Ruka svaka sama se sagibala
I počeli smo kosti svoje vaditi
Svoje kašljucanje smo počeli i svoje bespomoćno
          mokrenje
I sve se više nadvijale stijene
Sve niže bješe pod sve vlažniji
I prohodale su među nama svijeće
Pohodili nas mnogi mrtvi znanci
Mrtvi znanci mnoge mrtve znanice
I to su sada naše zadnje stranice

Slavko Mihalić 

Plitvice - Veliki Prštavci