PUSTI GRAD ILI PJESMA O LJUBAVI

Grad je pust. Sjećat ćemo se ovakvih dana svi mi
Ne kiše ili zatvorenih vrata nego ovog srca u nama
Ono je imalo razloga među posustalima. Ono je bilo
najviše naše u pustome gradu
Spominju zemlje i gradove ali ne daj svojoj misli da ode
da se vara. Ovdje se sve rješava
Sjećat ćemo se. Ne zatvorenih vrata
nego ovog srca u nama koje će ostati tu
da ga nešto upitamo za deset ili petnaest godina
o danu kad je davno jednom grad bio pust
pusti grad bez ijednog imena
Nema izlaza u njemu, uopće nema izlaza
svi ćemo to pamtiti. Ovakve dane znat ćemo
(kad izgube svoju put i svoje nebo)
ne po vijestima u novinama ne po izložbama u izlozima
ne po ovoj kavani koja je gotovo prazna
niti po ovom sumraku koji je oprala fina ravnodušna kiša
što dolazi iz čiste daljine
Eto to se događalo jednoga dana
kojemu ćemo ime i broj zaboraviti
Srce nikamo ne može

Milivoj Slaviček 

Solin

OPAKOSTI STAROSTI

Evo nas stižu obećane špilje
I šum se vodopada čuje kako su govorili
Nago sunce viri iza svitanja
Iza poletjelih kapi iza magle iza raširenih grana
Te svak pomišlja: možda nismo posve stari
Što se može primjetiti na svijetu
Istom snagom stablo baca svoje pupove
Posvuda te zovu mile rasjekline
Tko može reći da je sada nešto drukčije
I tko zna bilo kakav odgovor
Pred ovim špiljama starim lukavim rakovima
Škljocaju nam svojim štipaljkama zovu nas
Da vidimo te vaše jake dokaze
Ja u sebi ne vidim promjenu

Tad je već i sunce zagazilo nebesima
Te se tiše čulo naše mrmljanje
Prekrio nas oblak prašine
Poletjele ptice crno grakćući

I svak krijući se pođe nekoj pećini
Nekoj staroj ženi zubobolnoj nekim sivim krpama
Nekim mirisima posve odvratnim
Ali smo ih počeli poznavati

I počeli smo drijemati i počeli smo tonuti
I počeli smo dugo mljeti bezukusnim desnima
Više nikoga ne gledati
Kada su nas tako složno izdali
I počeli smo grob svoj kopati
Prem je zbilja bilo prerano
Ali je lopata svakom sama radila
Ruka svaka sama se sagibala
I počeli smo kosti svoje vaditi
Svoje kašljucanje smo počeli i svoje bespomoćno
          mokrenje
I sve se više nadvijale stijene
Sve niže bješe pod sve vlažniji
I prohodale su među nama svijeće
Pohodili nas mnogi mrtvi znanci
Mrtvi znanci mnoge mrtve znanice
I to su sada naše zadnje stranice

Slavko Mihalić 

Plitvice - Veliki Prštavci

ŽALOSNA ŠALA

O gospodaru duše moje i tijela
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?

Dao si mi što nikom nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i - sreći se nisam mogao
načuditi.

Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio letjeti, i - digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.

Ali - tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu - tvog
izaslanika,

tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila - i koga sam, zdušno napajo
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.

I - najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.

A kandže su
bezdušno
stezale vrat.

Dan za danom, udarac za
udarcem,
pero za perom, i - krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i - ja
posrnuh, i
padoh, točno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.

Evo, sad - već gotovo cijeli život -
niti letim, niti
hodam.

Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i - mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.

Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.

Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?

Anđelko Vuletić

Makarska

NE NADAJ SE

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
          jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
          šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
          izvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
          ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - ono će te
          svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
          poglede, oči gavranova.

Slavko Mihalić

Plitvice

JA MIŠLJAH...

Ja mišljah: evo, proljetna je šuma,
Što okuplja me peludom i cvijećem,
Gdje samo šapat bijelih vila srećem
I ptica, što se igraju sred druma.
Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem
U pjesmi srca - u okrepi uma!

Ja mišljah: evo, otvori se nebo
I anđeo preda me došo je i veli:
No, i tebe smo, gle u raj izveli,
Pa grij se za sve, što si dosle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli!
...Ja mišljah eto, otvori se nebo!

I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskidano srce moje znade:
Produži čas moj, živjet mi valjade -
Sav raj u oku preliva se momu,
I ne tjeraj me, gdje mi noga stade
Jedanput jedva na prag raju tvomu!

Ja mišljah tako...nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen - cvijet i ptić na drumu,
Al idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu -
Ja gledim u nj i ne smijem da bih plako!

Silvije Strahimir Kranjčević

Solin

MOJE PJESME

Mnogi su, prije mene,
Pisali pjesme.
Zar je potrebno
Da i ja pišem?

Ne bi li ljepše bilo
Da gledam
Kako trešnje cvatu
I oblaci putuju?

Zar nisu tvoja usta
Slađa
Od mojih pjesama?

Nisu li pogledi tvoji
Ljepši
Od mojih pjesama?

Dragutin Tadijanović

Solin

JELENA VEZE

Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?

Dragutin Tadijanović

Solin