BALADA IZ PREDGRAĐA

...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Dobriša Cesarić
 

Split

U NESTRPLJIVOSTI ILI NADAHNUĆU

Odrediš bilo koju točku,
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.

Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.

Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.

Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.

Slavko Mihalić

Plitvice -jezero Kozjak

KAD PTICE NESTAJU

Više se ne sjećam što sam tolike godine čamio
pod zemljom, ostavljen, zaboravljen, pod travnom
livadom, pod vrbom, zalutao ili mrtav.
Više ne znam...
                         A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, gdje si ti?

Više ne slutim kako sam i kad sam izbio u ovu dolinu
svjetlosti gdje me nitko ne zna prepoznati, gdje nikoga
ne mogu vidjeti, slijep od upožarene vode ili od straha
ludoga. Više ne vidim...
                 
                          A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, pusti da
                          nestajem u jatu pjevica, u cvrkutu.


Jure Kaštelan

Solin

PITANJA U POVODU PTICA

Koliko još vjeruješ u pticu što se
slobodno preokreće u zraku? Postoji li
u ovom našem porušenom svijetu, ikakav
razlog za njezino postojanje? Gle čuda:
ona još uvijek cvrkuće; da nije negdje
sagradila gnijezdo? To je ono što se najteže
može podnijeti: višestrukost zbivanja.
Istodobno sve je opustjelo, ni na jednom
polju više ne raste nikakav smisao, ali ptice
lete, tu i tamo iza plastične pregrade
izviri nimalo zbunjena šumska divljač.
Tko ih hrani, pitaš. Ili su doista samo djeca
sjećanja, ili ih ovamo šalje neko buduće
vrijeme, u strahu da se ne prekine
povezanost zbivanja. A čije smo mi ptice:
prošlosti ili budućnosti koja se želi
dodvoriti sudbini? S prošlošću još bismo
mogli krenuti na kakav put, ali bi budućnost
morala znati da nitko od nas već dugo
nije pjevao. Odavno su nam iščupani jezici.

Slavko Mihalić
 

Split

NEODLUČNI ADAM

U mojem sluhu samo su još ptice,
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.

Slavko Mihalić 

Bol na Braču

PROLJEĆE NA PLAKATIMA

Baš me zanima kako bi
odrasli narod shvatio
kad bih ja za dolazak proljeća
cijeli grad oplakatio.

Plakati bi bili
kao jaglaci žuti
tako da zima od bijesa pozeleni
i sve do slijedeće zime zašuti.

A mogli bi biti
i kao visibabe bijeli.
Još kad bi na zelenom plotu
visjeti htjeli!

Dobri bi bili i ljubičasti
ili boje ranog kukurijeka.
Tako da godina shvati
da za zimu više nema lijeka.

To bi za nas djecu
bio pravi hit stoljeća.
Uveče prije dolaska akademija
vrlo svečana u čast proljeća.

Kakav bi to bio
proljetno-reklamni domet!
Presijecanjem cica-mace
pustili bismo proljeće u promet!

Pajo Kanižaj

Split

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljeće
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga

Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
            strijelama
...Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
            nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze

Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
            s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
...Koliko vjetar strpi za granu koju
            raščešljava

Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
            trudio
Niti su one nastojale - tako se
            dogodilo
Mogle bi visoko izrasti

Slavko Mihalić
 

Solin

Solin