PIJMO

Pogledaj ovaj opleteni stakleni sud
u kojemu počiva vino. Više je u  njemu
žara nego u tvoje dragane
koja sad gori pomamom, sad je mrzovoljna
kocka leda. O sebi se jedino pitaj,
strašljivče, može li tvoja ropska duša
podnijeti toliku vedrinu i koliko je
zbilja duboka bačva tvoje žeđi. Vino je
uvijek pred tvojim ustima,
kada ljubiš i kada spavaš, kada gubiš
vrijeme govoreći gluhima i kada moliš
Onoga što je s vinom toliko čvrsto
povezao spas. Traži li kakve žrtve
zauzvrat? Vino jedino moli da ga piješ,
da odbaciš sve što ti smeta
kako bi ga primao potpunije,
ne izvlači iz tvojih usta zakletve
već te nagovara da budeš svoj,
u carskoj odjeći ili prnjama
ugljenara, da ni za kakva obećanja
ne daš niti jedan dan,
da ne robuješ navikama, probicima,
sumnjivim slikama budućnosti u kojoj
tebe čeka jedino novi kavez u kavezu.
Pijanom, i drugi su ljepši, časniji,
manje misle na tvoj novčanik, a tvoja
dragana nabolje mijenja ćud
ili te zauvijek ispušta iz svojih
pandži. Stog vino nije kraj, ono je
vedriji početak na časnom putu
prolaznosti koja najviše daje ondje
gdje nam je sve oduzela trijezna vječnost.

Slavko Mihalić

Stobreč

ČAJ USRED PUSTINJE

Netko gubi svoj oblik, netko ga nalazi
u trenucima tako jednostavnim da znače
            skoro sve.
Izgubljen si ako te ne ubija ravnodušnost.
Nema mjesta za dvojicu tebe.

Kad bi se barem svakog stotog dana sjećao.
Kad bi prije naučio voljeti nego imati.
Netko se odmah rasproda na prvom trgu,
na drugom traži dva-tri gospodara,
na trećem, možda za sebe, podiže vješala.
A netko drugi je siromah i misli
da je oduvijek jedino to želio.
Stalno se vraća na ista mjesta
jer sve više osjeća njihovu svetost.
Pa i vlastiti mu se život čini čudesnim.

Dovoljno je samo jednom osjetiti slavlje.
Tada možeš vjerovati da ćeš na neko
od tih mjesta dolaziti i nakon smrti,
doduše nijem i skoro nevidljiv,
pa ipak će živi osjećati tvoju strast
i tako ćeš im pomoći da se u svojoj
silnoj neimaštini osjete sadržajnim,
u tom trenutku oko kojega se sve okreće.

Netko pokuša prevariti svijet pa ostane
           bez ičega.
Netko opet, ludeći, nalazi spas
u odricanju, mirisnom i pitkom poput čaja
što ga neka neobjašnjiva ruka nudi usred
           pustinje.

Slavko Mihalić
 

Plitvice

HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985)

Na daski, na prozoru,
gdje je svjetlo savilo gnijezdo,
pa mu se i noću svjetluca put,
u kuhinji, gdje su mijene dana
najjasnije a točan je sat
lonac na ognjištu,
s mirisom još toplog kruha,
mlijeka, jabuka, sa šumom haljina
što na čistom podu iscrtavaju
male i velike krugove dobrote,
s vikom i smijehom sve svoje djece,

zavirujući ponekad u dvorište,
ma koliko bio kratkovidan,
gdje se strano rado miješa s domaćim,
ali po tihom redu svijeta
koji još trlja oči,
ne zna, doduše, čak i ne sluti,
pa ipak točno obavlja smisao,
žrtvuje se s ljubavlju
i blaženo nalazi spas u najmanjim
stvarima, nimalo slučajno
posijanim svijetom,

osjećajući u sebi kotač ravnoteže
kadre da istim okom mjeri
bitno i sporedno,
s bolom podnoseći žestoku
vidovitost koja niti razumu
ne oprašta zablude, previše zaljubljen
u svaki oblik postojanja,
i kad je vlat i kad je katedrala,
žalostan kao da nosi svaki mrtvački
sanduk i blažen kao da ništa
drugo ne radi nego rađa,

grickajući u naglim prazninama,
zajedno s mišem u skrivenom kutu,
kruh i sir i poneki orah,

pisao je Johann Sebastian Bach
svoje preludije, tokate i fuge
i druge skladbe što bi zatrebale
Bogu  iljudima i nekom vremenu
izvan svih vremena.

Slavko Mihalić

Plitvička jezera - predvorje hotela Plitvice

KANTATA O KAVI

Molim te, kavo, ti ostani
samo ono što jesi: prva jutarnja nježnost.
Tako ti nenadmašivosti tvoje boje
i plemenitosti otrova kojim me osvješćuješ,
ni ubuduće ne spominji mi svoje časno
podrijetlo, tegobe puta do mojih usana,
tajne namjere. Ionako sve što bi mogao
dokučiti razum, blijedi pred ravnotežom
koju, s jednim gutljajem, uspostavljaš
u mojoj sobi. Sve je u pokretu oko jednog
središta, i sve je središte, svjetlucavo, zvučno,
nepopustljivo. Nikada vrijeme ne bude toliko
poistovjećeno s voljom kao kad ti strugneš,
mala crna životinjice, preko ruba
moje utrobe. Iz vlastita sluha tada,
ja upravljam šumom krošanja pod
prozorima. Ali krošanja kojih više nema,
i to je ono što ne bih htio izgubiti stalnim
ponavaljanjem povijesti, obavljenih uzroka;
sposobnost da se bude tamo gdje se nije,
potpunu prevlast stvari bez značenja. S kavom
pred usnama ostarimo za svu ludost svijeta
i osjećamo kako slatko žežu korijeni.

Slavko Mihalić

Makarska

BOŽJE LICE

Opran spomenom i zažaren zorom
Slušam tišinu i hranim čežnje
Dozivam galeba i otvaram dlan
Rupčić bijeli u ruci iskupljen suzom
Obazirem se  na obzor
I obazriv hod me krijepi
Sutra će zvona zvati na put
I koraci će ostati nezapisani
Izvest će nas iz sjene zaboravi
I privesti na pašnjak zeleni
Želim gledati Božje lice u licima ljudi
Što dulje što dulje u licima
Kada će se užgati oči
I dlanovi oplaknuti obalu
Živi se od žudnji (čežnji)
I od njih se umire
Svako je lice Božje
I svaka je ruka njegova
A ovo je zora na dohvat mora
I pogovor razgovora
More tiče obalu tiho
I ja bih more obale

Ivan Golub

Makarska - spomenik Sv Petar

OTKRIVEN SVIJETLU I PODATLJIV SJENI

radostan s opiranja porivu
i sjetan s čuvanja spomena
raspjevan na domaku mora
i okićen mirtom
neispavan na dlanu
i  nošen čežnjom ružmarina
okađen kaduljom
i kušan u vatri
škropljen od zvijezda
i blagoslovljen od dlanova
otkriven svjetlu
i podatljiv sjeni
osunčan zrakom
i nepran morem
nadohvat tišina
i zapečaćen omamom

Ivan Golub

Makarska - poluotok Sv Petar

TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

"Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva"
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
"Učitelju
ne ljuti se što te budim"

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Ivan Golub

Makarska -poged na poluotok i spomenik Sv Petar