utorak, 26. siječnja 2016.

ČITANJE

Čitanje sve je: i glazba, i uzdah, i slika.
Kao u kuću u knjigu ulaziš smjerno.
I kao sa stranica starog sanovnika
podigneš glavu u nebo neizmjerno.

I riba u knjizi ima i školjki i ptica;
čas na dnu mora si, a čas u oblačnom tkanju.
Teško se tijelo pretvara u sanju;
o što je još ostalo od našeg zemaljskog lica?

Čitanje uspava, da nas u rosi budi;
ono je prozor u jedno novo doba.
I dođu nove misli. I novi ljudi
stoje kraj starog kao pjevači kraj groba.

Vjekoslav Majer
Solin - Salona - Amfiteatar

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

KAMENI SVETAC NA KATEDRALI U ZIMSKO VEČE

Strši nad gradom katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čekam dušmanina već bezbroj ljeta.
Al nikog nema
i toranj drijema,
tek vrijeme bezglasno balkonima šeta
i ostavlja za sobom krvave otiske peta.

Tako iz vijeka u vijek
tu kao ogromna motka za stijeg strši;
bure već davno raznijele su stijeg
i sad je tu sve tiše.
Tek katkad se golub s tornja u grad zanjiše
i valovi zraka zapljusnu mi lice;
teško je kamenje, lagane su ptice,
a što je teško valja se nizbrdice.

Umro je svetac, njemu za uspomenu
prikovali mene za tu stijenu.
Muči me žega. Lupaju po meni kiše.
Prolazno sve je i samo prostor stoji
i rađa zvijezde i kao majka ih doji,
a onda ih pojede sama;
prostor je tama.

Kad uveče poda mnom duboko
žarulje se pale,
 a strelica sutonjeg svjetla mi probode oko,
stojim tu ko sužanj te katedrale;
tad čežnja za životom me obuzme svega.
Da mogu s tornja zavitlati uže,
pa da se uhvati za dimnjak kuće;
po njemu bih se spustio u grad,
pa da moje srce vruće
kao svako srce tuče
brzo, lako, a ne muklo
kao tu na tornju sat.

Kad u svijetlim prozorima vidim
krevete i žene,
sav se zastidim
da tako malo o životu znam;
ja poznam samo željezo, kreč i kam,
same hladne stvari.
A tamo peć se u sobama žari
i uvijek je toplo kao na tornju u julu,
i žene su tople ko moj kamen ljeti
kad zvijezde počnu na nebu birati  mjesta,
a daleko iza grada
u rumeni se suton praši cesta.

Nad gradom strši katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čeznem u zimsku noć.
s obližnje kuće reklame crveni trak
kameni plašt mi rubi;
il to krv iz moga srca teče?
Nada mnom kameni anđeli spuštenih glava
već među zvijezdama kleče.

Vjekoslav Majer
Zagreb - Zagrebačka katedrala


TEBI JEDINOJ KAŽEM

Tebi jedinoj kažem
tajnu života ti govorim
i ne ostavljaj me negdje
na nekoj pustoj zaspaloj stanici
ne daj mi da idem
sam da se snađem
na ovoj ljubavnoj stranici
jer si uvijek veliko slovo
i kava jutarnja
i ljubav i navika
Sve si iza zaključanih vrata
U vjetru sa Sljemena te mirišem
u Zimi Zagreba te grijem

Tebi jedinoj kažem
Tebi jedinoj ne lažem
ne daj mi da odem
da te izgubim u ovom gradu
u ovom životu

Kad te tako mogu voljeti
kako bih te mogao preboljeti

Željko Krznarić
Zagreb - pogled iz Hotela Dubrovnik na Trg Bana Jelačića

nedjelja, 24. siječnja 2016.

ZAGREBAČKI SNIJEG

Zatrpali nas mnogi snijegovi
Škripali nam pod nogama
Na ulicama poznatih gradova
I u bespućima širokim
Ali draga još me drži želja
Još sam spreman na bijeg
Ima snijegova
Ali meni fali uvijek onaj zagrebački snijeg

Padale su pahulje kao male hulje
Po tvojoj mirisnoj kosi
I po mojoj još neočešljanoj
Divili smo se snježnoj zori ranoj
Na raznim mjestima
Na cestama kojima smo išli u vlastiti zbijeg
Ali kako god da okrenem priču
Meni uvijek fali onaj zagrebački snijeg

Željko Krznarić
Zagreb- Zrinjevac


subota, 23. siječnja 2016.

SVA POVIJEST

Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim

s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
právom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu

i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,

a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.


Luko Paljetak
Solin - Šuplja crkva - krunidbena crkva kralja Dimtra Zvonimira


petak, 22. siječnja 2016.

DOMOVINA

Zimska nojca već se šulja dolom,
Sitne svijeće po svem pali selu;
Sniježak prši, - svakom stablu golom
Rad bi natko košuljicu bijelu.

Na kraj sela stoji kuća stara,
Kano raka čini ti se grobna;
Al da vidiš, kako pogled vara,
Ded zaviri na okanca drobna.
Nasred stola svijeća dogorijeva,
Do nje zdjela, pladnji, suđe ino;
Majka kćerci, gle uz zipku pjeva:
"Lijepa naša domovino"...

Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu,
Što mu snenoj seki pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
"Reci, tato, što je domovina?"

Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to:
"Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Majka, ja i ova izba bijela.
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi - nakon muke danje -
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom
Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom.
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu,
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
Što će ljeti jagodama rodit;
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti,
Da još dalje vode ovi puti:
Vode preko polja, rijeka, gora,
Vode uzduž širokoga mora.
Svud se nađu sela, bijeli gradi,
Svuda bistra uma dobri ljudi:
Kojim isti govor život sladi,
Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža
Ova naša domovina krasna;
Njeno ime - mirisna je ruža,
Njena slava - zvijezda vijekom jasna.
O toj slavi pričat će ti knjige,
Štono ćeš ih diljem škola učit;
Pri tom često morit će te brige,
Kako li ćeš pravo sve dokučit.

Ali zato duša će ti ronit
U davninu nevidovnih međa,
Iz nje će ti kao bajka zvonit
Zveket mača junačkih nam pređa.

Ti ćeš doznat, kako su za grudu
Zemlje svoje lili krvi česme,
I sudbinu kako su si hudu
U vječite okovali pjesme.
Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom
Čovječanstva prosvjetnome rodu;
Kroz stoljeća branili ga šakom,
Spasili mu vjeru i slobodu.

Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača
Snaga uma bila ili mača, -
Jer su kadšto usred bojne buke
Pograbili pero još u ruke,
Njim su čuvstva ocrtali vrela,
Smjele misli, mašte plamen živi,
Satvorili ona sjajna djela,
Kojim i sad cio svijet se divi.

Tako pređi namrli nam slavu,
A sa slavom ovu dragu zemlju;
Pak su onda naslonili glavu,
Tihi sanak da u grobu drijemlju.
Al iz groba glas nam šalju oni:
Nek na umu sveđ nam domovina, -
Ne ćemo li, da kô zv'jer nas goni
Tuđim svijetom strašna kletva njina!
Kako i ja možda, sinko zlati,
Već nad groba crnim lebdim jazom,
Duša brižna htjela bi mi znati:
Hoćeš li mi ti djedova stazom?"

Sinčić - dotle mramornom u muku -
Na srdašce metnuo je ruku,
S tužnih misli glavica mu gori,
Al on ipak krepkim glasom zbori:
"Hoću; tato, - kunem ti se vjerom, -
Radit u dan, učit u noć kasnu:
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!"

Sretnom ocu krupna suza kane:
Znamen sveta blagoslova nijema;
Sinčića si žarko ljubit stane,
Pa ga onda na počinak sprema.
Zimska nojca pustim vlada dolom,
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši - svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu.

Đuro Arnold
SOLIN - Salona - Tusculum

četvrtak, 21. siječnja 2016.

MOJA ZEMLJA

Ja sam vuk i medvjed, orao i zmija,
ovo je moj svijet, ovo je moja domaja.
Ovdje sam ja gospodar, gdje trava vječnosti klija
i gdje je sunce zakon i tajna čuvana od zmaja.

Nema zemlje nad ovom zemljom božanskom
i zraka nema koji je čist i plodonosan.
Samo tu je moj svijet i miriše mišlju lanjskom,
stoji sveti hrast i jasen se uzdiže rosan.

Ja sam ovaj kamen i ova voda živa
i uz mene se javlja Velebita san.
U svemu ja živim i sve u meni se skriva.

Ja sam svaka biljka i svaki tajni poziv.
Ovo je moja zemlja i ja sam njezin ban.
I stoga ja okrećem glavu na svaki tajni odziv.

Zlatko Tomičić
Marune - Velebit - pogled na Masleničko ždrilo