MOJA LAĐA

Plovi, plovi, moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađo,
Sama cilj si daj!

Kad te 'amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!

Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

Petar Preradović

Makarska

ZA STOLOM SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,
jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,
još se ne zna oko čega ukoliko nije
ova pisaljka koja razgrće vremena,
smije se, ruga, otkrivajuci bolju sliku
koja leti istim putem, samo unatrag. 

Slavko Mihalić 

Makarska

POSLASTICE ZA VJEVERICE

U ljeskovom gaju jutros

vjeverica ugledala
tri zelena zamotuljka.
Zamahnula smeđim repom
poput veselog vrtuljka.
- Hej, brate Riđi!
Siđi!
- Tu se kriju
poslastice za nas razne.
Fiju!
Zafijuče rep kroz zrak.
Krak, krak, krak!
Padale su s grana ljuske prazne.
Sladili se cijelog dana.
- Sutra ćete s vrećicama -
zapovijedila im mama
- u ljeskov gaj sve do mraka
u probiranje lješnjaka.


Vera Zemunić 
 

Makarska

ZLATNA LAĐA

Kad bi meni mladom 
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,
 
Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.
 
Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.
 
A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.
 
Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.

Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.

Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.

Vladimir Nazor

Makarska

ZLATNA GRANA

Mama,daj mi kaput
Zlaćanih dugmeta,
Pa ću poći na put
Preko bijela svijeta.

Pregazit ću hrabro
Devet plavih gora
Preplovit ću rijeke
I široka mora.

Idem u daljine,
Gdje sunce zapada,
Dok ne nađem vrata
Čarobnoga grada.

U tom gradu, kažu,
Čudna bašta ima,
Zlatne grane vise
Na njenim stablima.

Na najveće stablo
Ja ću se popeti
Odrezati granu
Tebi je donijeti.

Ti si moja draga
Majčica jedina,
Pa nek imaš poklon
Od svojega sina.

Pogleda ga majka
I bude joj milo,
Pa ga uze k sebi
I stavi na krilo.

"Nećeš, sine, poći,
Srećo moja mala,
Ne bi tebe majka
Za sve blago dala.

Dosta su mi tvoje
Ruke oko vrata!
Ti si moja grana
Od suhoga zlata!"

Nikola Milićević

Makarska

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević

Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.

DOMOVINI I DRAGOJ

Jedina točko u kojoj se za me
Sabiru zrake, jezici i mora.
Premda, poklonik snježnih divljih gora,
Tumarah diljem svjetske panorame.

Jedina zvijezdo usred silne tame,
Moja si zora, šesna Aurora,
Konstanza lijepa, Krupićeva Dora,
A lišce gojiš i zlaćane prame.

Prezreli su vas ružna u vremena,
Zatamnili vam obzorja i pute,
Zatrli smisao, značenje, imena.

I baš vas zato, sin pustoši ljute,
U svakom času mojih sivih mijena,
Slavim ko staze koje se tek slute.

Ante Stamać

Knin- Tvrđava- Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku DR Franji Tuđmanu