ZLATNA LAĐA

Kad bi meni mladom 
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,
 
Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.
 
Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.
 
A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.
 
Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.

Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.

Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.

Vladimir Nazor

Makarska

ZLATNA GRANA

Mama,daj mi kaput
Zlaćanih dugmeta,
Pa ću poći na put
Preko bijela svijeta.

Pregazit ću hrabro
Devet plavih gora
Preplovit ću rijeke
I široka mora.

Idem u daljine,
Gdje sunce zapada,
Dok ne nađem vrata
Čarobnoga grada.

U tom gradu, kažu,
Čudna bašta ima,
Zlatne grane vise
Na njenim stablima.

Na najveće stablo
Ja ću se popeti
Odrezati granu
Tebi je donijeti.

Ti si moja draga
Majčica jedina,
Pa nek imaš poklon
Od svojega sina.

Pogleda ga majka
I bude joj milo,
Pa ga uze k sebi
I stavi na krilo.

"Nećeš, sine, poći,
Srećo moja mala,
Ne bi tebe majka
Za sve blago dala.

Dosta su mi tvoje
Ruke oko vrata!
Ti si moja grana
Od suhoga zlata!"

Nikola Milićević

Makarska

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević

Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.

DOMOVINI I DRAGOJ

Jedina točko u kojoj se za me
Sabiru zrake, jezici i mora.
Premda, poklonik snježnih divljih gora,
Tumarah diljem svjetske panorame.

Jedina zvijezdo usred silne tame,
Moja si zora, šesna Aurora,
Konstanza lijepa, Krupićeva Dora,
A lišce gojiš i zlaćane prame.

Prezreli su vas ružna u vremena,
Zatamnili vam obzorja i pute,
Zatrli smisao, značenje, imena.

I baš vas zato, sin pustoši ljute,
U svakom času mojih sivih mijena,
Slavim ko staze koje se tek slute.

Ante Stamać

Knin- Tvrđava- Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku DR Franji Tuđmanu

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente
Nismo se imali vremena upoznati
(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna
                                                                   dana i razgovora)
što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim
                                                                            prozorom
Potom povodanj - i naokolo plivaju predmeti
imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti
a voda je mutna i sve je sjetno veselo
(kao cirkus na periferiji)

Milivoj Slaviček

Split

U HRVATSKOJ PONOVNO SVI PIŠU NOKTURNO

Između elipse vremena i elipse smrti
naprasno je podignut most jednakosti.
Otoci francuske revolucije iscurjeli su kroz nos,
Poslije se zbio zemljopis.
Kolona crne alegorije silazi
vatrenim stubištem u raskoš
podzemne željeznice
i baruta.
Iza ugla počinje bulevar sumraka,
s pčelama u klopci paučine
i bistrim okom kamere koja odlazi "u zauvijek".
Potom se jetko razlije šum
biblijskih stranica u gradu bez zidova
i putuje daleko, u more crno, najcrnje,
odakle se ne čuje jecaj ni krik.
Samo mirisi blijede na obrazima bez imena.
Tupi pogled opisuje jug.
Plaha luč, sama, titra na obzorju.

Branko Čegec

Split

LJUBAVNA PJESMA

Ljubavi i u snu uznemirena
Kad ćeš počinuti
Ni moj zagrljaj te ne smiruje
Dok spavaš tvoje lice gubi granicu
I ja o tebi više ništa ne znam
Slutim samo da je sve poznato iščezlo
Da se moj zagrljaj rastvorio tako
Da sam nestao
U tvome nepreglednom prostoru
Ja ne znam da li je to gubitak
Zbog kojeg trebam patiti
Ili to vječnost iskušava moju ljubav
I sve što smo u njoj sabrali

Ljubavi ja više ne vidim tvoje lice
Iščezlo je u snu nad kojim bdijem

Vlado Gotovac
 

Solin - Stara Salona