ZASTORI

Sada su preko svijeta pali zastori
i gdje bje ruj i plavet, drvo čudesno,
sad tkanina je duga, meka.
Umjesto zemalja, voda, grmlja rumenog
- tkanje rešetkasto.
Mjesto valova morskih dugi, plavi nabori.

Preko godina, preko zločina spušteni su zastori.
Stoji hram tkanine noću sam.
Pitam se, tko me njime odijeli
od nečega što je bilo jedno sa mnom,
i na kojoj sam ja sada strani
iza ili ispred svoje želje?
Tko spusti zastor preko ljubavi?

U času kad duge pripreme bjehu završene
i ruka je naučila kako vitlat mačem,
nad srce svijeta pade zastor
i onome što je napeo sve mišice i oružje
zamračiše sobu da spava.
Zbunjujuća tkanino, da li je ikad od tebe
pobjegao ijedan nabor?

O, nepoznati skrivaoci svijeta, čemu
puštate suhe, meke tkanine preko vlažne trave, tvrda kamena?
Otkada znam za naše vojne i bitke izgubljene
znam za vašu borbu da sakrijete borbu i prekrijete neprijatelje
dimnim zavjesama, maglom, noću, haljinama žena,
koje su ljudskim očima zakrile sunce i mjesec, zrak i plamen.
Od srca svijeta odijelili ste nas zastorom
da biste ga podijelili ni od koga ometani.
O, čudni tkaninari, o kobni zavjesari
ko moljci što jedu vunenu nit, pojeli ste svijet
pregrađujuć ga u mnoštvo sobičaka u kojima sjede junaci naoružani
 - pjesnici s knjigom u ruci prošaranoj nabreklom žilom
što nikad više neće moći vidjeti ruj i plavet
pijesak, grm i kamen,
već će rasplamtjele oči hranit milom ili silom
jednoličnom sivom tkaninom, geometrijom nabora
pretvarajuć se u moljce, a čeznući za krvlju i plamenom
ne znajuć da su sve igre svemira raspraskane
pojeli drugi moljci i pretvorili ih u zastore
iza kojih nema ništa osim tame.

Danijel Dragojević 

Split - PC Joker

 

UDES

U pukotini stare kule nikla je
i pripija se uza zidinu nedorasla, čemerna
smokva.
Kud raste?
Ne prema nebu, već ustranu, uz kameni zid.
Vere se, svija, hvata čaporcima.
Otimlje se vijušima bura.
Jesu li je ptice zasadile?
Ili su se djeca zaigrala?
Ili ju je vjetar stavio u pukotinu?
Žeđa za zrnjem kiše i preklinje ga
da ne bježi,
da je ne ostavlja,
da razmekša dušu kamenu.
Ne može sići sa zida i poći
među masline i smokve u polju.
Nema takvih koraka u  nje.
Sahne od čežnje za krošnjom:o zelena,
puna mednog davanja!
Nedostižna.
Htjela bi u polje, a otimlje se vjetrovima
svom snagom,
da je ostave na mjestu.

Grigor Vitez

Makarska

MORSKE CIPELE

Da imam cipele što bi me držale na vodi,

ja bih se po moru klizao, klizao, klizao...

A kad bi more bilo uzburkano,

na valima bih se spuštao i dizao, spuštao i dizao...

Ne bi mi trebalo mosta preko potoka,

niti čamca do susjednog otoka,

išao bih u posjet baki i djedu

klizajući se kao po ledu.

A kad bi otac dolazio sa dalekih mora

i lagano pristajao brodom,

ja bih mu prišao u susret da ga prvi pozdravim

i, umjesto obalom, šetao bih vodom.

Eh, kad budem pronalazač,

prvo će mi biti -

upravo takvo nešto izmisliti!

Grigor Vitez 

Makarska

ZEMLJA HRVATSKA

U početku bijaše Sunce.
Oko njega igrala se Zemlja.
U početku bijaše majka.
S njom igralo se dijete.
Majka mu govorila:
Sunce moje.

U početku bijaše igra.
Iz igre rađale se riječi:
sunce, zemlja, zavičaj,
cvijet, kruh, ljubav,
domovina.

U početku bijaše ljubav.

Na kraju od svega ostaje
svjetlost i ljubav.
I zemlja.
Hrvatska.

Tin Kolumbić

Pogled na Pašmanski kanal i Galešnjak-Otok Ljubavi

PJESMA ZA LJUBAV

Kad ljubav otiđe i nestane

kad poput sunca potone u rumeni zapad,

za brda naslaganih dana,

onda ćemo o njoj pisati pjesmu:

gatat ćemo riječima,

čarati stihovima,

ne bismo li je malo oživjeli,

ne bismo li bar njenu sjenu,

na čas

dovukli iz daljine.

Kad ljubav otiđe,

kad konačno otputuje,

onda ćemo biti tužni

i u snu razgovarati s njom.

A dok je ona tu, u našim rukama i usnama,

nemamo joj što reći;

dok je tu,

ona je ljubav i samo ljubav,

a nije ni pjesma,

ni tuga,

ni sunce u dubinama.

Nikola Milićević 

Poljica (povijesna Poljička Republika - od Splita do Omiša)

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Tin Ujević

Solin - Spomenik Isusu Kristu Spasitelju svijeta

JA SNIVAM TVOJE OČI

Ja snivan tvoje oči,
dva crna, lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvje južne tople noći.

I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.

I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svjetle jasne
zelenoj vodi na dnu.

Ja snivan tvoje oči
Dan gasne.

Gustav Krklec

Solin - Gospin Otok