ZBOGOM, KUĆO BIJELA

Zbogom, kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti kruni krov.

Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!

Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo, sunčan trak
Pada u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Viktor Vida

Šibenik svjetionik Jadrija

KUĆA PORED MORA

Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja našeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
Al još sam uvijek ovdje
još zagledan u more
na vratima vile
u kojoj tuga spava
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene, od nas

Arsen Dedić

Šibenik - villa Moj mir

BROD S MOJIM IMENOM

Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu

pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije

Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša

Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima

Nek ima moje ime
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera

i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici

Arsen Dedić 

pored Zlarina

ZAPRTA NEBESA

A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
     Pred okom, što čeka,
     Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
     Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?

     Zar nikad? - Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
     Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
     Na dušu, što jada?
     Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
     Tko čeka, s visoka
     Da zvijezde mu sinu?

Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
     Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
     Baš uvijek, i svuda:
     Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!

     Sa zida nebesa,
     Što cvijećem se osu
     Najčistijeg zlata
     Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
     Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
     Ko negda, sve niže...
Al' zemlja sve lakše, sve više,
     Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.

Vladimir Nazor

Solin - Crkva Gospe od Otoka

PJENI SE MORE

Uzdišu vali
– Pjeni se more –
Pred njim smo mali
– Pjeni se more –
Pljuskanjem bûdi
Čežnje i žudi
Godina ludih
– Pjeni se more.

Što me to boli?
– Pjeni se more –
Da l' me još voli?
– Pjeni se more –
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
– Pjeni se more.

Dobriša Cesarić

Podstrana

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć’ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

Makarska

ČAROLIJE

Jelici za spomen

Sjedoh za uski stolić da pišem.

Preda mnom veliko ogledalo

I dvije zidne svjetiljke, sa strane.

Podigavši pogled

Bijah začuđen:

Gledalo me lice dvadeset godina mlađe!

Kakve li čarolije svjetla i sjene!

Ostao sam zagledan

Kao u davnu sliku.

A kad me sutra obasja dan

Vratit ću se, tiho, bez žaljenja,

U svoju budućnost.

Dragutin Tadijanović

Makarska